Zaboravljena tradicija iz 19. i 20. veka krije duboku simboliku: od sećanja na Kosovo do priča o porodičnoj žrtvi i nepokolebljivoj veri, svedočanstva ministarke Vesne Bratić osvetljavaju značaj crnog vela kao mosta između lične sreće i kolektivne svesti.
Malo je pozndato da je u srpskim zemljama crni veo bio je deo venčane tradicije tokom 19. i ranog 20. veka, posebno u ruralnim sredinama među pravoslavnim stanovništvom. Ova praksa, danas zaboravljena, imala je duboko ukorenjenu simboliku.
Crna boja u pravoslavlju predstavlja smirenje, pokornost i ozbiljnost, dok je crni veo bio izraz spremnosti mlade da prihvati odgovornost braka, ali i simbol nacionalne tuge zbog istorijskih tragedija, poput gubitka Kosova. Ovaj veo bio je most između lične sreće i kolektivne svesti naroda, podsećajući da je svaki trenutak radosti prožet i sećanjem na prošlost.
Ovaj običaj osvetljava i priča ministarke prosvete, nauke, kulture i sporta Crne Gore, dr Vesne Bratić, kroz sećanje na njenu prabaku i porodičnu istoriju ispunjenu ljubavlju, žrtvovanjem i ponosom:
- Bakin nevestinski veo, crn, bio je stalno predmet mog interesovanja dok sam bila dete. "Zašto, bako, sve mlade imaju beli veo, a vi crni? To nije normalno." "Jeste, sine, to mi (korotujemo) tugujemo za Kosovom."
Vlada Crne Gore / Shutterstock
Ta jednostavna rečenica otkrila je dublju istinu o snazi vere i ljubavi u tradiciji naroda. Ministarka je dalje osvetlila porodične priče koje su oblikovale njen identitet, dajući širi kontekst simbolici crnog vela:
- Prabaka je bila iz, za tadašnje uslove, ekstremno bogate (i danas ugledne) kuće Janka Šekarića, ali je, verna ljubavi, pošla za čestitog, i ne tako bogatog Jakova. Ako me pamćenje dobro služi, rodbini njena odluka nije bila sasvim po volji. Ali žene, Mirušanke, Starohercegovke odlučuju srcem. I ne greše - napisala je ministarka dalje na društvenim mrežama, iznoseći deo svoje porodične istorije. Ministarka dalje piše:
- Pradeda Jakov Jaramaz, oficir kralja Nikole, nosilac devet medalja, među kojima su Obilićeva medalja i Karađorđeva zvezda, stigao je u borbama čak do Bugarske... Umro je mlad, kao i njegova supruga.
Priča o njenom dedi, koji je zbog vere i ljubavi prema tradiciji odbacio ordenje i privilegije, otkriva nepokolebljivu duhovnu snagu koja je bila utkana u živote njenih predaka:
- Deda je bio učesnik NOB-a. Nekomunista. Neke mu se stvari nisu dopadale. Drugovi su ga 'uljudno zamolili da ubedi svoju majku udovicu' da više ne slavi Svetog Ignjatija Bogonosca. Deda je imao nekakve ordene, oficirske značke i širite, uslove za boračku penziju, i ljut kao živa vatra (ranjavan više puta), u trenutku je sve pobacao i svega se odrekao. Sve za Hrista, Hrista ni za šta - ističe dr Vesna Bratić.
Vlada Crne Gore
Ministarke prosvete, nauke, kulture i sporta Crne Gore dr Vesne Bratić
- I moji hercegovački preci (neke nisam stigla ni da upoznam jer... kula Fazlagića) sa posttraumatskim stresnim sindromom usadili su u mene tri velike ljubavi – ljubav prema pravoslavnoj crkvi, prema srpstvu i prema Crnoj Gori, onoj iz bakinih priča, blistavoj, nepokornoj, gorštačkoj, gde rastu same lepotice i brkati, zgodni gorštaci. Ova moja ljubav rođena je iz ljubavi prema dvoje divnih duša sa slike levo. I to trojstvo je za mene spleteno u jedno, niko mi ga ne može oduzeti, kao ni ljubav prema ovim čestitim ljudima, mučenicima, pregalačima, istinskim starinskim Crnogorcima. Neki bi rekli Starohercegovcima. Ne sporim - istakla je ministarka.
Ove reči i slike svedoče o dubokoj povezanosti s precima, o ljubavi i poštovanju prema njihovim žrtvama i idealima. Crni veo, koji je ministarka stavila na glavu svoje bake pre nego što je otišla u Raj, simbolizovao je više od tuge – bio je izraz duhovne postojanosti i večne veze s korenima.
- Neko će reći da iz mene provejava dinarska patetika. Ali ja sam ponosna na sve dinarsko u sebi, pa i na tu epsko-mitomansku patetiku. Ponosna sam na svoje pretke i imam na koga.
Ovo podsećanje na jedan stari običaj, ujedno je i podsećanje na snagu vere, ljubavi i tradicije koja nas oblikuje i povezuje sa onima koji su pre nas hodili ovom zemljom. Crni veo, iako nestao iz upotrebe, ostaje simbol duboke duhovne ozbiljnosti i poštovanja prema prošlosti.
Posle praznične liturgije u Župskom manastiru, episkop budimljansko-nikšićki krstio je Kseniju Ostojić, potom je osveštao slavske darove, a u svojoj nadahnutoj besedi osvrnuo se na aktuelna dešavanja u eparhiji u kojoj služi.
Užas koji je potresao ceo region – Aco Martinović ubio 12 ljudi, među njima i dvoje dece. Mitropolit crnogorsko-primorski pozvao na molitvu za stradale, ranjene i obnovu mira.
U krvavoj tragediji na Cetinju ugašeno je 12 života, među kojima su i deca. Mitropolit mileševski Atanasije poziva na molitvu, pružajući reči saučešća i podrške porodicama nastradalih.
Iz knjige „Ko posti, dušu gosti“ otkrivamo jednostavno posno jelo koje u sebi nosi toplinu manastirske kuhinje i miris domaće, pažljivo pripremljene hrane.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Meštani Samaila i gosti iz okolnih gradova ispunili portu crkve Svetog Pantelejmona, uživajući u liturgiji, lomljenju slavskog kolača i programu koji su uveličali najmlađi folkloraši.
U Galičniku se svake godine oko Petrovdan odigrava jedinstvena pravoslavna svadba, sa drevnim ritualima, pesmama i jahanjem, kakvi se retko gde mogu videti.
Služeći liturgiju na praznik Svete mučenice Agripine, mitropolit šumadijski podsetio je da vera bez dela ostaje prazna i upitao vernike da li im je vera istinska ili samo puka tradicija.
Tumačeći stihove iz Priča Solomonovih, Vladika Nikolaj pokazuje kako se Božja premudrost otkriva u prirodi, ljudskom životu i ličnosti Gospoda Isusa Hrista.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Tumačeći stihove iz Priča Solomonovih, Vladika Nikolaj pokazuje kako se Božja premudrost otkriva u prirodi, ljudskom životu i ličnosti Gospoda Isusa Hrista.
Hiljadugodišnji manastir na obali Dnjepra, povezan s počecima pravoslavlja u staroj Rusiji, u središtu je spora između ukrajinskih vlasti, crkvenih struktura i vernika koji strahuju za njegovu sudbinu.