SchutterstockRiba je bila prvobitni simbol hrišćanstva
Pošto su prvi Hrišćani bili stalno proganjani, jer Hrišćanstvo nije bilo priznato, morali su se skrivati i sporazumevati često s tajnim simbolima kojima su samo oni znali značenje.
Prvi simbol hrišćanstva kojim su sledbenici Isusovog učenja obeležavali prostore svog stanovanjabio jeprikaz ribe. Pošto su prvi Hrišćani bili stalno proganjani, jer hrišćanstvo nije bilo priznato, morali su se skrivati i sporazumevati često s tajnim simbolima kojima su samo oni znali značenje. Ovaj simbol je, zajedno sa prikazom Isusa kao Dobrog Pastira, sve do kraja 4. veka bio dominantan u hrišćanskoj ikonografiji.
Grčka reč za ribu je ,,ichthus”, a prvi hrišćani su iz te reči oblikovali akronim na sledeći način: I = Iesous; Ch = Christos; Th = Theou; U = Uios; S = Soter, koje znače Isus Hrist, Sin Božji, Spasitelj.
Vreme je nametalo svoje potrebe i u periodu progona bio je neophodan neki znak, simbol po kome će se hrišćani međusobno prepoznavati. Simbol ptice je označavao slobodu, a taj simbol se upotrebljavao najviše kada je došlo do oslobođenja i priznanja hrišćanstva od strane cara Konstantina. Riba se koristila kada su se hrišćani krili po katakombama.
Na zidovima bi crtali ribe koje bi im pokazivale, a Rimljani nisu shvatili da su to hrišćanski simboli i izgubili bi se u podzemnom lavirintu katakombi. Sva je prilika da je, zbog svoje opšte prihvaćenosti i zastupljenosti u životu hrišćana, riba zvanično postala simbolom hrišćana još pre sabora u Arlu 314. godine.
Profimedia
Krst nije bio pvobitni simbol hrišćanstva
Tek nakon Konstantinove vizije krsta uoči borbe sa Maksencijem 312. godine, ovaj znak postaje zaštitni simbol hrišćanstva. Povezanost Isusa i hrišćanstva sa simbolom ribe javlja se najpre u Novom zavetu, na mestima na kojima on sam sebe alegorijski naziva ,,ribarem ljudi“ .
Tertulijan, pisac sa prelaza iz prvog u drugi vek, proširuje i objašnjava ovu ideju, pišući ,,da smo svi mi male ribe, sledeći primer našeg ΙΧΘΥΣ, Isusa Hrista, rođeni u vodi“. Sam Kliment Aleksandrijski je preporučivao svojim čitaocima da na svoje pečate ali i kuće postave znak ribe.
Sam znak "INΣOΥΣ ΧREIΣTOΣ ΘEOΥ ΥIOΣ ΣOTHP" za mnoge koji nisu znali grčki bio je nerazumljiv, zato je crtanje ribe postalo rasprostranjeno kao znak raspoznavanja za one koji slede učenje Isusa Nazarećanina.
Simbolično predstavljanje ribe je bio način na koji su se hrišćani međusobno identifikovali. Mnogo pre pojave hrišćanstva, riba je već imala svoje duboko zastupljeno mistično značenje u većini mediteranskih ali i drugih kultova. Simbolika ribe je raznolika, ali se u većini slučajeva svodi na plodnost kao nebeski blagoslov i davanje života, što zbog činjenice da živi u moru (vodi), koje je samo po sebi davalac života, što zbog velikog broja jajašaca koja su, takođe, simbol života i plodnosti.
Schutterstock
Riba je bila prvobitni simbol hrišćanstva
Stara jevrejska Pasha padala je u mesecu adra (adar – riba), dok su predhrišćanski Jevreji učili da je riba hrana blaženih u raju, kao i simbol nebeske gozbe u budućem životu.
Znak ribe je trajno obeležila pojava hrišćanstva kao planetarno dominantne religije sa osnovom u Isusovom etičkom učenju, te prekid sa predhrišćanskom antičkom tradicijom.
Tradicija predstavljanja Spasitelja kao ribe Jevrejima nije bila nepoznata, jer se reč riba na hebrejskom poistovećivala sa Mesijom, a samog Mesiju nazivaju ribom. U Talmudu je riba simbol nevinosti na temelju proročanstva proroka Miheja. "Opet će se smilovati na nas; pogaziće naša bezakonja; bacićeš u dubine morske sve grehe njihove.“(Mihej 7:19) Iako jevrejska tradicija Hrista nikada nije upoređivala sa ribom, u ranoj crkvi tokom prvog veka, prvi koji se pozvao na tu praksu bio je Tertulijan, koji je živio oko 150–230 godine, koji je bio Rimljanin.
To se Tertulijanovo poređenje temelji na jevanđelskim izveštajima, u kojima Isus hrani 5.000 ljudi hlebom i ribama u Jevanđeljima po Marku, Mateji, Luki i Jovanu ili na Isusovom pozivu apostolu Petru i njegovom bratu Andreju, kad im kaže da će ih učiniti „ribarima ljudi“ u Jevanđelju po Marku.
Iguman manastira Podmaine odgovara na pitanje "Kako reagovati ako neko iz porodice nije u veri i sa podsmehom gleda na našu pobožnost?", pa je naveo primer kako treba da se postavimo u tom slučaju.
Sveti Teofan nam u ovoj misli poručuje da u svetu u kojem su prisutni brojni uticaji i različita učenja, važno je da se ne zanosimo prolaznim i promenljivim stavovima. Iako danas, kao i u vreme Hrista, postoji mnoštvo teorija, istinska mudrost i spasenje dolaze kroz veru u Boga i življenje u skladu sa Njegovim zapovestima. On upozorava da ljudska mudrost, ma koliko bila "moderna", ne može zameniti večnu istinu Božje reči.
Sa grčkog ostrva Spetses stiže recept za skromno, a ukusno manastirsko jelo koje u jednostavnim sastojcima čuva duh molitve, mora i tišine Istočnog petka.
Od Oksforda i Atine do manastira Ćelije kod Valjeva, Blagoje Popović izabrao je život bez priznanja i komfora, ostavivši delo koje i danas snažno oblikuje pravoslavno mišljenje u Srbiji i izvan nje.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Justina Filosofa i Prepodobnog Justina Ćelijskog po novom i Svetog proroka Jeliseja po starom kalendaru. Katolička Crkva obeležava spomen Svetog Rufina, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.
Jedan od najvećih crkvenih učitelja objasnio je kako se ova unutrašnja slabost ne zadržava samo na čoveku koji je nosi, već se širi i na njegove odnose.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Iako se razlikuju po obredima, istoriji i teološkim učenjima, hrišćanstvo, islam i judaizam dele vrednosti koje vekovima oblikuju živote miliona ljudi: mir, milosrđe, porodicu, praštanje i brigu za bližnjeg.