SchutterstockRiba je bila prvobitni simbol hrišćanstva
Pošto su prvi Hrišćani bili stalno proganjani, jer Hrišćanstvo nije bilo priznato, morali su se skrivati i sporazumevati često s tajnim simbolima kojima su samo oni znali značenje.
Prvi simbol hrišćanstva kojim su sledbenici Isusovog učenja obeležavali prostore svog stanovanjabio jeprikaz ribe. Pošto su prvi Hrišćani bili stalno proganjani, jer hrišćanstvo nije bilo priznato, morali su se skrivati i sporazumevati često s tajnim simbolima kojima su samo oni znali značenje. Ovaj simbol je, zajedno sa prikazom Isusa kao Dobrog Pastira, sve do kraja 4. veka bio dominantan u hrišćanskoj ikonografiji.
Grčka reč za ribu je ,,ichthus”, a prvi hrišćani su iz te reči oblikovali akronim na sledeći način: I = Iesous; Ch = Christos; Th = Theou; U = Uios; S = Soter, koje znače Isus Hrist, Sin Božji, Spasitelj.
Vreme je nametalo svoje potrebe i u periodu progona bio je neophodan neki znak, simbol po kome će se hrišćani međusobno prepoznavati. Simbol ptice je označavao slobodu, a taj simbol se upotrebljavao najviše kada je došlo do oslobođenja i priznanja hrišćanstva od strane cara Konstantina. Riba se koristila kada su se hrišćani krili po katakombama.
Na zidovima bi crtali ribe koje bi im pokazivale, a Rimljani nisu shvatili da su to hrišćanski simboli i izgubili bi se u podzemnom lavirintu katakombi. Sva je prilika da je, zbog svoje opšte prihvaćenosti i zastupljenosti u životu hrišćana, riba zvanično postala simbolom hrišćana još pre sabora u Arlu 314. godine.
Profimedia
Krst nije bio pvobitni simbol hrišćanstva
Tek nakon Konstantinove vizije krsta uoči borbe sa Maksencijem 312. godine, ovaj znak postaje zaštitni simbol hrišćanstva. Povezanost Isusa i hrišćanstva sa simbolom ribe javlja se najpre u Novom zavetu, na mestima na kojima on sam sebe alegorijski naziva ,,ribarem ljudi“ .
Tertulijan, pisac sa prelaza iz prvog u drugi vek, proširuje i objašnjava ovu ideju, pišući ,,da smo svi mi male ribe, sledeći primer našeg ΙΧΘΥΣ, Isusa Hrista, rođeni u vodi“. Sam Kliment Aleksandrijski je preporučivao svojim čitaocima da na svoje pečate ali i kuće postave znak ribe.
Sam znak "INΣOΥΣ ΧREIΣTOΣ ΘEOΥ ΥIOΣ ΣOTHP" za mnoge koji nisu znali grčki bio je nerazumljiv, zato je crtanje ribe postalo rasprostranjeno kao znak raspoznavanja za one koji slede učenje Isusa Nazarećanina.
Simbolično predstavljanje ribe je bio način na koji su se hrišćani međusobno identifikovali. Mnogo pre pojave hrišćanstva, riba je već imala svoje duboko zastupljeno mistično značenje u većini mediteranskih ali i drugih kultova. Simbolika ribe je raznolika, ali se u većini slučajeva svodi na plodnost kao nebeski blagoslov i davanje života, što zbog činjenice da živi u moru (vodi), koje je samo po sebi davalac života, što zbog velikog broja jajašaca koja su, takođe, simbol života i plodnosti.
Schutterstock
Riba je bila prvobitni simbol hrišćanstva
Stara jevrejska Pasha padala je u mesecu adra (adar – riba), dok su predhrišćanski Jevreji učili da je riba hrana blaženih u raju, kao i simbol nebeske gozbe u budućem životu.
Znak ribe je trajno obeležila pojava hrišćanstva kao planetarno dominantne religije sa osnovom u Isusovom etičkom učenju, te prekid sa predhrišćanskom antičkom tradicijom.
Tradicija predstavljanja Spasitelja kao ribe Jevrejima nije bila nepoznata, jer se reč riba na hebrejskom poistovećivala sa Mesijom, a samog Mesiju nazivaju ribom. U Talmudu je riba simbol nevinosti na temelju proročanstva proroka Miheja. "Opet će se smilovati na nas; pogaziće naša bezakonja; bacićeš u dubine morske sve grehe njihove.“(Mihej 7:19) Iako jevrejska tradicija Hrista nikada nije upoređivala sa ribom, u ranoj crkvi tokom prvog veka, prvi koji se pozvao na tu praksu bio je Tertulijan, koji je živio oko 150–230 godine, koji je bio Rimljanin.
To se Tertulijanovo poređenje temelji na jevanđelskim izveštajima, u kojima Isus hrani 5.000 ljudi hlebom i ribama u Jevanđeljima po Marku, Mateji, Luki i Jovanu ili na Isusovom pozivu apostolu Petru i njegovom bratu Andreju, kad im kaže da će ih učiniti „ribarima ljudi“ u Jevanđelju po Marku.
Iguman manastira Podmaine odgovara na pitanje "Kako reagovati ako neko iz porodice nije u veri i sa podsmehom gleda na našu pobožnost?", pa je naveo primer kako treba da se postavimo u tom slučaju.
Sveti Teofan nam u ovoj misli poručuje da u svetu u kojem su prisutni brojni uticaji i različita učenja, važno je da se ne zanosimo prolaznim i promenljivim stavovima. Iako danas, kao i u vreme Hrista, postoji mnoštvo teorija, istinska mudrost i spasenje dolaze kroz veru u Boga i življenje u skladu sa Njegovim zapovestima. On upozorava da ljudska mudrost, ma koliko bila "moderna", ne može zameniti večnu istinu Božje reči.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
Mark Linč kritikovao je američku spoljnopolitičku pasivnost, najavljujući zakonodavne i ekonomske mere prema Turskoj dok ne dođe do promene statusa Aja Sofije.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Lav XIV poziva građane da utiču na odluke Kongresa i osporava ratnu politiku, dok američki predsednik uzvraća bez zadrške - iza oštrih reči krije se borba za uticaj nad milionima vernika i pravac kojim će krenuti američko društvo.
U besedi za sredu 3. sedmicu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako čovek, i pored znanja o posledicama greha, često ostaje nepromenjen i zarobljen u obrascima koje i sam prepoznaje kao pogrešne.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
Mark Linč kritikovao je američku spoljnopolitičku pasivnost, najavljujući zakonodavne i ekonomske mere prema Turskoj dok ne dođe do promene statusa Aja Sofije.
Među kandidatima je i mestobljustitelj prestola, dok jedan od ranije pominjanih arhijereja nije ušao u završni krug. Postupak se nastavlja pred nadležnim telom koje donosi konačnu odluku.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Opsežna analiza višedecenijskih istraživanja otkriva složene uzroke razlika u religioznosti i pokazuje kako društveni položaj, psihološki obrasci i istorijske okolnosti oblikuju odnos prema veri, čak i tamo gde su uloge strogo podeljene