Radi se o majci koja se, suočena sa najvećim bolom - gubitkom deteta koje je odlučilo da sebi oduzme život - obratila svešteniku i molila ga da se sinu održi opelo.
Nenad Gugl, profesor srpskoj jezika i književnosti je u jednom televizijskom gostovanju u emisiji "Kad anđeli spavaju", podelio priču koja se glasno čula među ljudima kao podsvesni podsetnik na smisao ljudskog života.
Radi se o majci koja se, suočena sa najvećim bolom - gubitkom sina koji je odlučio da sebi oduzme život - obratila svešteniku i molila ga da se sinu održi opelo.
Međutim, kako hrišćanska pravila nalažu da se opelo ne drži za one koji su sebi sami oduzeli život, sveštenik nije mogao ispuniti njenu želju, jer se sukobljava sa hrišćanskim načelima, već ju je posavetovao da potraži odgovor kod tadašnjeg Patrijarha Pavla.
Pročitajte još...
Printscreen/Youtube/RTS Merila vremena - Zvanični kanal
Ova majka, u potpunosti obuzeta tugom, krenula je da traži patrijarha, nadajući se da će naći olakšanje u njegovim rečima.
Čekala je patrijarha ispred Saborne crkve, gde je konačno uspela da ga sustigne. Skrhana bolom i očajem, obratila mu se jednostavnim pitanjem: "Možete li da održite opelo mom maloletnom sinu koji je počinio samoubistvo?"
Patrijarh Pavle, poznat po svojoj mudrosti i blagosti, zastao je na trenutak, i izgovorio samo tri reči: "Život je dužnost."
U tim rečima majka je osetila jasnu poruku. Shvatila je da život nije samo lična odluka ili izbor, već sveta dužnost koja nam je poverena od Boga. Ako nismo sebi dali život, ne možemo ni da ga oduzimamo.
"Život je dužnost" – ove reči Patrijarha Pavla bile su jednostavne, ali teške i pune mudrosti.
Podsećaju nas da život, sa svim svojim iskušenjima, tugama i patnjama, ima dublji smisao i da nije uvek u našoj vlasti da odlučujemo o njegovom toku.
Na Božić, u snu, upokojio se srpski kompozitor i operski pevač čije će muzičko delo „Tijelo Hristovo” zauvek ostati deo pravoslavne liturgije, inspirišući vernike širom sveta.
U uslovima hroničnog nedostatka celovitog pristupa u zaštiti zadužbina Nemanjića na prostoru Republike Severne Makedonije, postoje neki aspekti koji su ohrabrujući, ali i zabrinjavajući.
U svetlu društvenih nemira u Srbiji, mitropolit kruševački u autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, iznosi snažnu poruku o našim istorijskim nevoljama, dok iz perspektive crkvene pastve osvetljava izazove s kojima se suočava patrijarh Porfirije.
Ivana Rodić iz Instituta za transfuziju krvi Srbije rekla je da se ova akcija realizuje već nekoliko godina za redom, tri puta godišnje pod blagoslovom patrijarha srpskog Porfirija.
Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 30. četvrtak po Duhovima donosi priču o odluci koja je iznedrila čoveka bez mrlje pred narodom i pred Bogom, i postavlja pitanje koje i danas tiho uznemirava savest.
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.
Od Marije Magdalene do gotovo zaboravljenih imena – otkrivamo ko su bile žene koje su ponele miro, šta su zatekle na mestu Hristovog pogrebenja i zbog čega se njihova uloga i danas tumači na različite načine.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.