ŠTA JE AMANET, KO GA OSTAVLJA I KOME: Samo u jednom slučaju ne sme da se izvrši
Amanet se ostavlja pismeno ili usmeno, a u našem narodu se veruje da ako ti ga ostave roditelji, da se on mora ispoštovati.
Trebalo bi da pobožna razmišljanja češće dodirnu strune naše duše i našeg srca...
Arhimandrit Jovan Krestjankin, duhovnik Pskovo-Pečerske lavre, ostavio je iza sebe mnoge mudrosti, a često je i pozivao ljude da se duboko zamisle nad pitanjem vere i njenog pravog značenja u svakodnevnom životu.
On je često isticao da nije dovoljno samo pozivati se na Gospoda, a svojim delima se odricati od njega.
S tim u vezi ostavio je iza sebe i čuvenu pouku kad bi čovek zaista trebalo da porazgovara sam sa sobom.
"Moguće je da čovek dobro poznaje veru i da bude revnostan u njoj, a da u životu ipak služi strastima i da dušu odeva u sramnu odeždu greholjublja. Na jeziku "Gospode, Gospode", a iznutra: "Odriču Me se". Nakon toga, pred svakim pojedinačno i pred svima nama zajedno samo po sebi postavlja se pitanje: ko smo mi? Ko smo mi?
Prijatelji naši, brižljivo ćemo obrađivati svoje duše, i češće samima sebi odgovarati na pitanje: "Imamo li mi živu veru u Hrista? Tvorimo li dela za Boga, Boga radi i u slavu Božiju? Ili možda služimo svojim strastima i svom sebičnjaštvu? Da li Hristom ispravljamo i očišćujemo svoj život? Posedujemo li revnost i odlučnost da u vekove budemo sa Hristom?'' Trebalo bi da ovakva pobožna razmišljanja češće dodirnu strune naše duše i našeg srca, kako bi sve evanđelske priče, a njih je mnogo, mogle da nas podstaknu, da nas primoraju da se duboko zamislimo nad istinskim smislom života, posebno u ovo naše burno vreme i u naše izuzetno nemirne dane".
Amanet se ostavlja pismeno ili usmeno, a u našem narodu se veruje da ako ti ga ostave roditelji, da se on mora ispoštovati.
Ispovest, kako kaže sveštenik, nije nešto što treba odlagati zbog toga što se greh možda iznova ponovlja, jer u tom procesu duhovne borbe Božija blagodat je ključna.
Kao prvo, čovek treba da shvati da mu određena navika šteti, a zatim da poželi da se protiv nje bori ne bi li je se oslobodio, govorio je Starac Pajsije.
On se smatra jednim od najvećih mučenika u istoriji hrišćanstva.
Prema hrišćanskom shvatanju, jedini pravedni sudija jeste Bog.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Crkveni oci vekovima upozoravaju da je put gordosti – put propasti.
Kada čovek stavi želje u centar svog postojanja, on ulazi u začarani krug u kome se nikada ne može sasvim zasititi – svaka ispunjena želja rađa novu, još veću, i tako u beskraj.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
Prema hrišćanskom shvatanju, jedini pravedni sudija jeste Bog.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Jevanđelje nas danas poučava da je Hristos jedini istinski Pastir koji poznaje svoje i polaže život za njih, dok one koji dolaze mimo Njega prepoznaje kao lopove i razbojnike, jer samo kroz Njega čovek nalazi spasenje, sigurnost i duhovnu pašu.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
Eksplozija se čula u blizini rimokatoličke crkve u glavnom gradu Ugande, javili su lokalni mediji.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.