Manastir iz 11. veka, koji je preživeo mnoge nevolje kroz istoriju i uvek se obnavljao iz pepela, sada je ponovo postao žrtva divljaštva koje je duboko potreslo duše verujućih.
Manastir „Uspenje Presvete Bogorodice“ u Matejču, koji je vekovima čuvao veru i nadu pravoslavnih vernika, postao je žrtva neviđenog skrnavljenja, koje je potreslo duše svih verujućih. Ovo sveto mesto, koje datira još iz 11. veka, pretrpelo je strašan napad, a vandali su ostavili za sobom materijalnu štetu koja se možda može nadoknaditi, ali su naneli nesagledivu duhovnu štetu.
Kumanovsko-osogovska eparhija Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije prijavila je policijskoj stanici Matejče da su nepoznati počinioci tokom ovog meseca, upotrebom fizičke sile i odgovarajućeg alata, provalili u manastir, prenosi portal religija.mk. Uz upotrebu fizičke sile i odgovarajućeg alata, zlotvori su provalili u ovu svetinju, koja je pod zaštitom države kao kulturno dobro, i počinili neviđeno divljaštvo. Zastrašujuće je pomisliti na čin skrnavljenja, jer su, osim što su iskopavali zemlju, iz grobova izvadili posmrtne ostatke pokojnika, koji su počivali na ovom blagoslovenom tlu.
Religija.mk
Raskopan grob u manastiru Matejče, iz kog su ukradene kosti pokojnika
Ukradene su kosti pokojnika koji vekovima čekaju vaskrsenje, čime je povređeno srce pravoslavne vere. Ove kosti nisu samo materijalni ostaci ljudi – one su nosile duh naših predaka, naše tradicije, naše molitve. I sada, to sveto telo, raskopano je i oskrnavljeno zlom rukom, koja je verovatno delovala iz mraka, ne prepoznajući svetlost istinske vere.
Ali uništenje nije stalo na tome. U manastirskom hramu, sa kupole iznad fresaka koje svedoče o veri kroz vekove, ukraden je i olovni lim. Crkva, koja je vekovima služila kao duhovno svetilište i utočište, sada je lišena svojih materijalnih vrednosti, a srce svih onih koji veruju i poštuju ovu svetinju krvavo je ranjeno.
Ovaj manastir, smešten na pitomim obroncima Skopske Crne Gore, svega 13 kilometara od Kumanova, nosi sa sobom duboku istorijsku i duhovnu vrednost. Prema istorijskim izvorima, podignut je u 11. veku, što potvrđuju natpisi na grčkom jeziku iz vremena vizantijskog cara Isaka Komnina (1057–1059). Prvi put se pominje u hrisovulji srpskog kralja Milutina iz 1300. godine, čime postaje nezaobilazni deo istorije pravoslavlja.
Kroz vekove, manastir Matejče je pretrpeo mnoge udarce, ali je uvek iznova obnavljan. U 14. veku, car Dušan i njegov sin Uroš obnovili su ga i dogradili crkvu, čineći ga značajnim duhovnim centrom toga vremena, u kojem je čuvana bogata riznica rukopisnih knjiga i svetih dragocenosti.
Iako je tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije pretrpeo velika oštećenja, manastir je ponovo obnovljen. Grupa vandala iz Albanije izvršila je oskrnavljenje 2000. godine, uništivši živopis manastira. Među oštećenim freskama bila je i ona koja prikazuje Bogorodicu sa malim Hristom, kao i freska Svetog Petra, koja je bila išarana markirima. Uprkos svim nepravdama i razaranjima, manastir Uspenja Presvete Bogorodice nastavio je da bude duhovno utočište i proglašen je za kulturno-istorijski spomenik, pod zaštitom države, koji s ponosom svedoči o veri, tradiciji i neuništivoj snazi pravoslavlja.
Danas, međutim, ta svetinja je ponovo oskrnavljena. Ko je odgovoran za ovo strašno delo, koje nije samo napad na materijalno, već i na samo duhovno biće naroda? Ko je pomislio da ima pravo da prekrši svetost i ponizi nevino srce svakog od nas? Uviđaj je izvršen, a nadležne vlasti intenzivno rade na razjašnjenju ovog zločina. Međutim, da li će ikada biti moguće potpuno popraviti ono što je uništeno?
Jedini pravi odgovor na ovaj zločin je povratak našoj veri, obnova poštovanja svetinja i vraćanje učenja pravoslavne crkve, koja nas neprestano podseća da ljubav i poštovanje prema svetu ne smemo izgubiti ni pod najvećim iskušenjima. Dok lokalne vlasti u Matejču nastavljaju da tragaju za počiniocima, vernici moraju ostati svetionici vere i nade, jer, uprkos svemu, kao narod treba da čuvamo svetlost koju vera pruža.
Jedna od najvećih svetinja pravoslavlja i čuveni spomenik ljudske civilizacije nalazi se usred kompleksne restauracije, koja je postala neizbežna nakon što su se delovi njene poznate kupole počeli urušavati.
Hram Svete velikomučenice Nedelje u Karinu Gornjem ponovo je na meti nacionalističke mržnje – Eparhija dalmatinska najoštrije je osudila ovaj sramotni čin i pozvala na mir i ljubav u Hristu.
U knjizi “Istočni papizam”, istoričar Diogenis Valavanidis objavljuje faksimil dokumenta koji ukazuje na to da kanonizacija patrijarha Jeremija I, koji je pre pola veka ukinuo Pećku patrijaršiju, šalje ozbiljnu opomenu Beogradskoj patrijaršiji.
U svečanoj atmosferi crkve Svetog Petra, beogradski nadbiskup i metropolit poručio vernicima da Vaskrs nije samo pobeda nad smrću, već i poziv da svako od nas postane hodočasnik nade.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog, među svetlim zidovima manastira Mileševa, nastao je prizor koji je postao duhovni simbol praznika: susret i kuckanje vaskršnjim jajima mitropolita Atanasija i umirovljenog vladike Filareta, sadašnjeg i bivšeg pastira Eparhije mileševske.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Televizijsko lice, influenserka i DJ Marija Antona objavila je fotografije sa stepeništa hrama Blagoveštenja uz pobožne poruke, ali njeno modno izdanje ispred hrama pokrenulo je lavinu osuda i otvorilo pitanje granica poštovanja prema svetom prostoru.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Bombe su bacane po svim krajevima grada, čak su pogođene bolnice i sanatorijumi. Vojna bolnica, u kojoj su se nalazili naši zarobljenici povratnici radi lečenja, bila je pogođena...
U Hramu Hrista Spasitelja, u prisustvu patrijarha Kirila i predsednika Ruske Federacije, obeležen je Vaskrs 2025. godine — u znaku molitve za pravedni mir i ujedinjenje hrišćanskog sveta.
Minut nakon što smo zakoračili u 20. april, Hram na Vračaru ispunili su plamenovi sveća, miris tamjana i glasovi vernika u sabornosti — potvrđujući da vera u vaskrslog Hrista nadilazi i tamu i vreme.
U svetinji na mestu Hristovog groba, pred hiljadama vernika i pod strogim merama bezbednosti, pojavio se sveti plamen – nevidljiv, neoskvrnjen, večan. Ovo čudo još jednom je potvrdilo da vera ne zna za granice, a nada ne prestaje da svetli ni u najmračnijim vremenima.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog 1993. godine, u tišini drevne Optinske pustinje, dogodio se svirepi zločin koji je ostavio neizbrisiv trag na savremenoj crkvenoj istoriji. Ubistvo trojice krotkih slugu Božijih otvorilo je pitanja o duhovnoj borbi, zlu koje vreba i svetosti koja ne umire — čak ni u smrti.
Ukoliko je zaborav hleba koji silazi s neba dublji, utoliko je pohlepa čovekova za bogaćenjem, novcem i uživanjem veća i nezajažljivija, govorio je patrijarh Pavle.
U trenucima kada radosno kličemo „Hristos vaskrse!“, duša se najdublje osvećuje molitvom. Otkrivamo zašto je čitanje Akatista Vaskrsenju Hristovom najsnažniji način da istinski doživimo smisao Praznika nad praznicima.