U pravoslavlju, molitva je najdublji izraz duhovnog života. To nije samo izgovaranje reči, već susret sa živim Bogom – trenutak kada se srce otvara, a duša diše. U molitvi čovek ne traži samo pomoć, već mir, snagu i smisao. Ona postaje prostor tišine u kojem se sve brige, strahovi i nemiri predaju Božijem prisustvu.
Za razliku od svakodnevne komunikacije, molitva nije razgovor koji mora biti savršen. Bog ne traži savršene rečenice, već iskreno srce. U tome je njena moć – što nas vraća nama samima, ali i iznad nas, ka onome što nas prevazilazi. Pravoslavni vernik se moli i u radosti i u tuzi, jer zna da kroz molitvu ne biva sam.
U današnjem svetu, gde često dominiraju brzina i površnost, molitva nas vraća tišini i dubini. Ona ne rešava uvek sve probleme, ali daje snagu da ih nosimo. Ne uklanja bol, ali ga osvetljava smislom. U molitvi se ne menjaju spoljne okolnosti, već se menja čovek – postaje mirniji, sabraniji, saosećajniji.
Zato se u pravoslavlju kaže da je molitva disanje duše. Bez nje, duhovni život postaje prazan i suv. Ali s njom, i najteži trenuci dobijaju svetlost. I najusamljenije srce oseća da je viđeno, voljeno i prihvaćeno.
Starac Jefrem je o molitvi pričao kao o najmoćnijoj snazi.
"Molitva je jedna od najmoćnih i najvažnijih snaga. Ona čini da onaj ko se moli biva preporođen, darujući mu telesno i duhovno blagostanje".
Kroz molitvu, vernik ne samo da traži pomoć ili izražava zahvalnost, već se i pročišćava od greha, čisti svoje misli i srce, te postiže unutrašnji mir i duhovnu snagu.
Jako dobar nam je pokazatelj šta su oni imali i kroz šta su oni prošli, a šta mi imamo danas, istakao je otac Predrag.
Crkva čini razna dopuštenja ako su u pitanju spasenje i uteha svojih vernih čeda, naglašavao je otac Ivan.