U proleće 351. godine, za vreme vladavine cara Konstancija, stanovnici Jerusalima postali su svedoci zaslepljujućeg znaka na nebu - ogromnog krsta od svetlosti. O ovom događaju pisao je i Sveti Kirilo Jerusalimski, a njegov opis i danas ostavlja bez daha.
Čudo koje se dogodilo pre gotovo 1.700 godina ostalo je zabeleženo na stranicama istorije hrišćanstva. Tada su, u maju, stanovnici Jerusalima usred dana postali svedoci nebeskog znamenja — ogromnog krsta koji je blistao jače od sunca. Ljudi su bili zapanjeni onim što su videli. Ubrzo nakon ovog čudesnog događaja, Sveti Kirilo Jerusalimski uputio je pismo caru Konstanciju u kojem je protumačio značenje ukazanog znaka.
Rimsko carstvo, proleće 351. godine. Već je bio upokojen Konstantin Veliki — vladar koji je učinio mnogo za učvršćenje Rimskog carstva, stabilizaciju njegove ekonomije, sproveo značajne reforme i udario temelje novoj, hrišćanskoj eri. Na presto je došao njegov sin Konstancije. Iako se nazivao hrišćaninom, u punom smislu te reči to nije bio. Konstancije je ispovedao arijanstvo — jeretičko učenje koje je osudio Prvi vaseljenski sabor u Nikeji, sazvan upravo na inicijativu njegovog oca. Progoni pravovernih hrišćana ponovo su otpočeli, a carstvo se suočilo s opasnošću od novih verskih sukoba i nemira.
Shutterstock
Put suza u Jerusalimu
Međutim, 7. (20.) maja, u trećem času dana, nad Jerusalimom se ukazao svetlosni krst — nalik onom koji je Sveti car Konstantin video pred bitku kod Milvijskog mosta. Te večeri, 28. oktobra 312. godine, Konstantin je pobedio svog suparnika, uzurpatora Maksencija, i postao jedini vladar Rimskog carstva. Krst se tada nad Jerusalimom prostirao od Golgote, gde je razapet Spasitelj, sve do Maslinske gore i bio je vidljiv sa svih strana večnog grada. Ukazanje je trajalo nekoliko časova.
- U ove svete dane Pedesetnice, sedmog dana maja, oko devetog časa izjutra, ukaza se preveliki krst, sav od svetlosti, na nebu, nad Golgotom, prostirući se sve do Maslinske gore. Ukaza se potpuno jasno ne samo jednom ili dvojici, nego svim mnogobrojnim stanovnicima grada. I ne beše to, kako bi neko mogao pomisliti, priviđenje ili san, nego stvarno, očima vidljivo znamenje na nebu, trajalo je mnogo časova. Sjajem svetlosti nadmašivao je i sunčeve zrake jer, da nije bio takav, oni bi ga zasenili; i ne bi bio vidljiv, da iz sebe nije izasijavao zračenje jače od sunca - pisao je Sveti Kirilo Jerusalimski u svom pismu caru Konstanciju, kao očevidac ovog čuda, prenosi ruski pravoslavni portal foma.ru.
Shutterstock
Jerusalim danas
Toliko očigledan nebeski znak ispunio je narod strahopoštovanjem. Mnogi neznabošci su primili hrišćanstvo, a mnogi jeretici priznali svoje zablude. Mnogi — ali ne i Konstancije. On je i dalje istrajavao u jeresi, iako je pročitao pismo Svetog Kirila, u kojem ovaj svedoči da je ukazanje krsta potvrda istinitosti hrišćanske vere. U tom pismu opisuje i reakciju naroda:
- U tom času, građani, obuzeti strahom i radošću zbog ovog bogovidnog znaka, u velikom broju hitro se sabraše u svetu crkvu: mladi i starci, muževi i žene, svih uzrasta, pa čak i one koje se obično kriju — devojke, i domaći i stranci, hrišćani i neznabošci koji behu došli iz drugih zemalja — svi jednodušno, kao jednim ustima, proslaviše Hrista Isusa, čudotvorca, Gospoda našeg, Jedinorodnog Sina Božijeg. I doista, na sopstvenom iskustvu spoznaše da učenje hrišćanske pobožnosti nije u ubedljivim rečima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile (1 Kor 2,4), te da ga ne propovedaju samo ljudi, nego da ga i sam Bog sa neba potvrđuje (up. Jev 2,3–4).
Progoni pravoslavnih vernih nastavili su se sve do Konstancijeve smrti 361. godine, a dodatno su se pojačali dolaskom novog protivnika hrišćanstva — Julijana Odstupnika, poslednjeg rimskog cara koji je pokušao da oživi mnogoboštvo, ali je u tome doživeo potpuni neuspeh.
Ipak, hrišćani Rimskog carstva nikada nisu zaboravili čudesno ukazanje krsta na jerusalimskom nebu. U njegov spomen ustanovljen je i poseban praznik koji se obeležava 20. maja po novom kalendaru. Za tadašnje hrišćane, koji su živeli u vremenima teskobe i progona, taj svetleći krst postao je znak utehe i podsećanje da Bog nije ostavio svoju Crkvu — i da će, u konačnom ishodu, pravda i istina Božija trijumfovati.
U Hramu Vaskrsenja raspravljalo se o ograničenju pristupa hodočasnicima tokom silaska Svetog Ognja, kadrovskim promenama na svetim mestima i sve većim izazovima koje donosi rat u Svetoj zemlji.
Hodočasnici se za put pripremaju postom i molitvom, uvek odlaze s blagoslovom srpskog patrijarha, a najbolji period da se poseti Jerusalim je na Preobraženje Hristovo
Samo nekoliko meseci nakon što su obnovile liturgijsko jedinstvo, dve drevne patrijaršije, jerusalimska i antiohijska, ponovo su u sukobu zbog jurisdikcije u Kataru.
Svi oni koji su sumnjali u Sina Božjeg u velikom strahu i divljenju su posmatrali to nebesko znamenje, koje je sijalo neopisivom svetlošću, jačom od sunčeve.
Hiljade vernika iz Srbije i regiona u tišini i molitvi čekale su ispred Hrama Svetog Save da se poklone velikoj svetinji, dok je patrijarh Porfirije tokom noći obilazio redove, razgovarao sa okupljenima i blagosiljao narod.
U tumačenju proročanstva proroka Jeremije, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje zbog čega se zlo ne može pobediti silom i šta je potrebno da bi se čovek zaista promenio.
Nakon prvog dana najvećeg islamskog praznika sledi mirniji dan ispunjen posetama, porodičnim okupljanjima i sećanjem na bližnje, u kojem se bajramska poruka živi kroz svakodnevne odnose.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Pahomija Velikog po starom i Prepodobnog Nikite Ispovednika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Germana Pariskog, dok muslimani obeležavaju drugi dan Kurban-bajrama, a Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U trenucima kada reč lako preraste u svađu, jedno monaško pravilo nudi jednostavan izlaz: ćutanje, molitva i pogled na sebe umesto na tuđe greške, kao put ka unutrašnjem miru i razrešenju konflikta.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
U besedi za sredu 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na čudesno javljanje koje je ujedinilo hrišćane i nevernike pred Julijanom Odstupnikom.
Od zmija sa krstom na glavi i cvetanja suvih ljiljana do reke Jordana koja menja tok – vernici širom sveta u ovim čudima vide živu potvrdu Božijeg prisustva.
Svetitelj koji je rođen nem, a progovorio je tek kada su ga pričestili, kasnije je postao jedan od najvećih branilaca pravoslavne vere i tvorac Velikog kanona Bogorodici.
U tumačenju proročanstva proroka Jeremije, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje zbog čega se zlo ne može pobediti silom i šta je potrebno da bi se čovek zaista promenio.
U trenucima kada reč lako preraste u svađu, jedno monaško pravilo nudi jednostavan izlaz: ćutanje, molitva i pogled na sebe umesto na tuđe greške, kao put ka unutrašnjem miru i razrešenju konflikta.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Jedan od najvažnijih praznika u islamu donosi dane molitve, darivanja i porodičnog okupljanja, a posebnu pažnju privlače tradicionalne čestitke i običaji koji se vekovima prenose među muslimanima.
Dok jedni neprestano preživljavaju juče, a drugi strepe od sutra, jedna pouka arhimandrita Save Majuka razbija tu unutrašnju tišinu i vraća fokus na jedini trenutak koji čovek zaista ima - sada.