U proleće 351. godine, za vreme vladavine cara Konstancija, stanovnici Jerusalima postali su svedoci zaslepljujućeg znaka na nebu - ogromnog krsta od svetlosti. O ovom događaju pisao je i Sveti Kirilo Jerusalimski, a njegov opis i danas ostavlja bez daha.
Čudo koje se dogodilo pre gotovo 1.700 godina ostalo je zabeleženo na stranicama istorije hrišćanstva. Tada su, u maju, stanovnici Jerusalima usred dana postali svedoci nebeskog znamenja — ogromnog krsta koji je blistao jače od sunca. Ljudi su bili zapanjeni onim što su videli. Ubrzo nakon ovog čudesnog događaja, Sveti Kirilo Jerusalimski uputio je pismo caru Konstanciju u kojem je protumačio značenje ukazanog znaka.
Rimsko carstvo, proleće 351. godine. Već je bio upokojen Konstantin Veliki — vladar koji je učinio mnogo za učvršćenje Rimskog carstva, stabilizaciju njegove ekonomije, sproveo značajne reforme i udario temelje novoj, hrišćanskoj eri. Na presto je došao njegov sin Konstancije. Iako se nazivao hrišćaninom, u punom smislu te reči to nije bio. Konstancije je ispovedao arijanstvo — jeretičko učenje koje je osudio Prvi vaseljenski sabor u Nikeji, sazvan upravo na inicijativu njegovog oca. Progoni pravovernih hrišćana ponovo su otpočeli, a carstvo se suočilo s opasnošću od novih verskih sukoba i nemira.
Shutterstock
Put suza u Jerusalimu
Međutim, 7. (20.) maja, u trećem času dana, nad Jerusalimom se ukazao svetlosni krst — nalik onom koji je Sveti car Konstantin video pred bitku kod Milvijskog mosta. Te večeri, 28. oktobra 312. godine, Konstantin je pobedio svog suparnika, uzurpatora Maksencija, i postao jedini vladar Rimskog carstva. Krst se tada nad Jerusalimom prostirao od Golgote, gde je razapet Spasitelj, sve do Maslinske gore i bio je vidljiv sa svih strana večnog grada. Ukazanje je trajalo nekoliko časova.
- U ove svete dane Pedesetnice, sedmog dana maja, oko devetog časa izjutra, ukaza se preveliki krst, sav od svetlosti, na nebu, nad Golgotom, prostirući se sve do Maslinske gore. Ukaza se potpuno jasno ne samo jednom ili dvojici, nego svim mnogobrojnim stanovnicima grada. I ne beše to, kako bi neko mogao pomisliti, priviđenje ili san, nego stvarno, očima vidljivo znamenje na nebu, trajalo je mnogo časova. Sjajem svetlosti nadmašivao je i sunčeve zrake jer, da nije bio takav, oni bi ga zasenili; i ne bi bio vidljiv, da iz sebe nije izasijavao zračenje jače od sunca - pisao je Sveti Kirilo Jerusalimski u svom pismu caru Konstanciju, kao očevidac ovog čuda, prenosi ruski pravoslavni portal foma.ru.
Shutterstock
Jerusalim danas
Toliko očigledan nebeski znak ispunio je narod strahopoštovanjem. Mnogi neznabošci su primili hrišćanstvo, a mnogi jeretici priznali svoje zablude. Mnogi — ali ne i Konstancije. On je i dalje istrajavao u jeresi, iako je pročitao pismo Svetog Kirila, u kojem ovaj svedoči da je ukazanje krsta potvrda istinitosti hrišćanske vere. U tom pismu opisuje i reakciju naroda:
- U tom času, građani, obuzeti strahom i radošću zbog ovog bogovidnog znaka, u velikom broju hitro se sabraše u svetu crkvu: mladi i starci, muževi i žene, svih uzrasta, pa čak i one koje se obično kriju — devojke, i domaći i stranci, hrišćani i neznabošci koji behu došli iz drugih zemalja — svi jednodušno, kao jednim ustima, proslaviše Hrista Isusa, čudotvorca, Gospoda našeg, Jedinorodnog Sina Božijeg. I doista, na sopstvenom iskustvu spoznaše da učenje hrišćanske pobožnosti nije u ubedljivim rečima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile (1 Kor 2,4), te da ga ne propovedaju samo ljudi, nego da ga i sam Bog sa neba potvrđuje (up. Jev 2,3–4).
Progoni pravoslavnih vernih nastavili su se sve do Konstancijeve smrti 361. godine, a dodatno su se pojačali dolaskom novog protivnika hrišćanstva — Julijana Odstupnika, poslednjeg rimskog cara koji je pokušao da oživi mnogoboštvo, ali je u tome doživeo potpuni neuspeh.
Ipak, hrišćani Rimskog carstva nikada nisu zaboravili čudesno ukazanje krsta na jerusalimskom nebu. U njegov spomen ustanovljen je i poseban praznik koji se obeležava 20. maja po novom kalendaru. Za tadašnje hrišćane, koji su živeli u vremenima teskobe i progona, taj svetleći krst postao je znak utehe i podsećanje da Bog nije ostavio svoju Crkvu — i da će, u konačnom ishodu, pravda i istina Božija trijumfovati.
U Hramu Vaskrsenja raspravljalo se o ograničenju pristupa hodočasnicima tokom silaska Svetog Ognja, kadrovskim promenama na svetim mestima i sve većim izazovima koje donosi rat u Svetoj zemlji.
Hodočasnici se za put pripremaju postom i molitvom, uvek odlaze s blagoslovom srpskog patrijarha, a najbolji period da se poseti Jerusalim je na Preobraženje Hristovo
Samo nekoliko meseci nakon što su obnovile liturgijsko jedinstvo, dve drevne patrijaršije, jerusalimska i antiohijska, ponovo su u sukobu zbog jurisdikcije u Kataru.
Svi oni koji su sumnjali u Sina Božjeg u velikom strahu i divljenju su posmatrali to nebesko znamenje, koje je sijalo neopisivom svetlošću, jačom od sunčeve.
Bratstvo čuva posebnu recepturu vaskršnje pogače koja spaja bogate mirise pomorandže, začina i putera, dok način pripreme otkriva zašto ovaj hleb zauzima važno mesto na monaškoj prazničnoj trpezi.
Dok vernici u hramove donose jaja i prazničnu hranu na osvećenje, Crkva čuva neobičan ritam ovog dana – između groba i vaskrsenja odvija se tihi događaj sa snažnom porukom hrišćanstva
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Veliku subotu po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Džeme Galgani, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U besedi za sredu 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na čudesno javljanje koje je ujedinilo hrišćane i nevernike pred Julijanom Odstupnikom.
Od zmija sa krstom na glavi i cvetanja suvih ljiljana do reke Jordana koja menja tok – vernici širom sveta u ovim čudima vide živu potvrdu Božijeg prisustva.
Svetitelj koji je rođen nem, a progovorio je tek kada su ga pričestili, kasnije je postao jedan od najvećih branilaca pravoslavne vere i tvorac Velikog kanona Bogorodici.
Jeroshimonah Mihail (Pitkevič) iz Pskovopečerskog manastira razotkriva nevidljivu borbu u čoveku koja se ne vidi spolja, ali odlučuje da li mir postoji ili je samo privid.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Patrijarh ukazuje da se Vaskrsli Hristos ne prepoznaje spoljašnjim pogledom, već u ličnom susretu, evharistijskoj zajednici i delatnoj ljubavi prema bližnjem, naročito prema stradalima i vernom narodu na Kosovu i Metohiji.
Poglavar SPC doputovao u drevnu lavru, gde će s vernim narodom dočekati Vaskrs, poklonio se svetinjama i nastavlja bogosluženja u danima koji sabiraju stradanje, nadu i trajanje osmovekovne duhovne tradicije.
Uz blagoslov patrijarha Porfirija, Oganj iz Jerusalima biće donet u Srbiju, a u 23 časa, na početku Vaskršnjeg jutrenja, biće upaljena prva sveća u zavetnom hramu na Vračaru.