Savremeni čovek očajnički traži mir u tehnikama savremenog sveta, ali pravi odgovor na unutrašnji nemir, tvrdi iguman manastira Podmaine, nalazi se u povratku ritmu Crkve – tamo gde srce konačno pronalazi istinski smisao i spasenje.
Stres je, bez sumnje, postao jedan od najvećih neprijatelja savremenog čoveka. Tiho, uporno i neumoljivo narušava unutrašnji mir, remeti odnose, slabi telo i dušu, ostavljajući za sobom pustoš koju medicina, psihologija i moderne tehnike opuštanja često ne uspevaju da poprave. Sa svih strana nudi nam se obilje saveta – meditacija, joga, duboko disanje, posebne dijete, tehnike disanja, digitalni detoks, putovanja... Na stranu to što su neke od ovih metoda (poput joge i meditacije), po pravoslavnom učenju štetne za vernika, kada ih isprobamo, uviđamo da olakšanje – ako i dođe – traje kratko, dok srž problema ostaje. Zašto je to tako?
Odgovor na ovo pitanje dolazi sa mesta gde se sve posmatra očima večnosti – iz manastira Podmaine, od oca Rafaila, duhovnika poznatog po dubokoj, smirenoj i pronicljivoj reči. Njegov pristup stresu nije samo drugačiji – on je korenito suprotan duhu vremena koje traži brzo rešenje za bolnu prazninu.
Printscreen/Youtube/Манастир Подмаине - ПРОПОВЕДИ
Otac Rafailo
– Kako se boriti protiv stresa? Protiv stresa se ne treba boriti. Stres treba prepoznati kao jednu vrstu odbrambenog mehanizma našeg bića koje stresom ukazuje da smo u nečemu promašili temu ili ritam. I on je kao takav koristan. Problem nastaje kada stres ne prihvatimo kao stanje koje ne treba menjati, nego koje treba nositi – tada pogrešno iščitavamo situaciju i dolazi do problema. Stres je, zapravo, lični alarm da stvari nismo postavili kako treba. Da sve treba preispitati – poučava otac Rafailo.
U ovom kratkom, ali duboko nadahnutom odgovoru krije se istina koja menja pogled na život. Stres, prema njegovim rečima, nije nešto što treba „pobediti“ po svaku cenu, već svetionik koji nas upozorava da smo se udaljili od prirodnog i duhovnog ritma koji nas čini celovitim bićima. On nije naš neprijatelj, već signal da treba da stanemo, oslušnemo, preispitamo sebe i svoj način života.
Otac Rafailo nas dalje usmerava na ono što je često zaboravljeno, a jedino delotvorno – povratak ritmu Crkve.
– Ako govorimo iz ove naše perspektive, jasno je da treba svoj ritam života usklađivati sa ritmom života Crkve. Jer u njemu je i naš ritam, prirodni ritam, koji smo, nažalost, narušili, često i izgubili. I onda je stres tu kao alarm koji govori: „Čekaj, stani, ne ide ovako.“ – zaključuje otac Rafailo.
printskrin youtube/dok anđeli spavaju
Otac Rafailo
U vremenu u kojem se sve meri brzinom, efikasnošću i spoljašnjim uspehom, Crkva nas podseća da mir ne dolazi spolja, već iznutra – iz zajednice sa Bogom, iz molitve, posta, svetih tajni i sabornosti. Samo tamo gde je duša nahranjena istinom, gde čovek stoji pred licem Božijim i pred samim sobom bez maski, može nestati i onaj tihi, ali razorni unutrašnji nemir koji nazivamo stresom.
Zato, umesto da tragamo za instant rešenjima, možda je vreme da se u tišini hrama zapitamo: koji ritam zapravo živimo – svoj, Božiji ili onaj koji nam je svet bez Boga nametnuo? U odgovoru na to pitanje, možda ćemo i mi čuti svoj alarm – i krenuti putem spasenja i istinskog mira.
Episkop novobrdski objašnjava kak oje greh napravio put koji mi treba da pređemo trudom, da bismo se vratili u zagrljaj našem nebeskom Ocu, a i našem bratu i sestri.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
Govoreći o pticama, veliki srpski duhovnik ostavio je snažnu pouku o nezadovoljstvu koje čovek sam nosi u sebi i miru koji počinje tek onda kada nauči da bude blagodaran.
Srodnik Svetog Pavla i jedan od Sedamdesetorice, upamćen je kao misionar koji je Jevanđelje nosio kroz rimske provincije, rušio paganske hramove i zajedno sa Svetom Junijom svedočio veru kroz propoved, čudesa i mučeništvo.
Predstojatelj Srpske pravoslavne crkve služio je liturgiju u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja, a posebnu pažnju izazvali su darovi, poruke o Časnom Pojasu i dodela najvišeg monaškog čina igumanu manastira Podmajne.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Dok su vernici u tišini prilazili Časnom pojasu i ostavljali priloge, malo ko je slutio da će ti darovi postati pomoć porodicama na Kosovu i Metohiji koje žive u neizvesnosti, ali čuvaju veru i ognjišta.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Sveti Jovan Kronštatski još pre više od jednog veka opisao je zamku koja danas određuje jutra miliona ljudi - od prvog pogleda u ekran do osećaja teskobe, umora i unutrašnje praznine koja nas prati tokom celog dana.
Govoreći o pticama, veliki srpski duhovnik ostavio je snažnu pouku o nezadovoljstvu koje čovek sam nosi u sebi i miru koji počinje tek onda kada nauči da bude blagodaran.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Pouka svetogorskog starca otkriva kako se iz osećaja nepravde rađa sukob među ljudima i na koji način se taj tihi mehanizam može prekinuti pre nego što preraste u razdor između najbližih.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Pouka svetogorskog starca otkriva kako se iz osećaja nepravde rađa sukob među ljudima i na koji način se taj tihi mehanizam može prekinuti pre nego što preraste u razdor između najbližih.