Nemanja Pančić/Tanjug Vladimir ŠporčićPričešće, Ilustracija
Pričešću se prilazi s najvećom pažnjom i najdubljim osećajem nedostojnosti i nadom u Božju pomoć, istakao je otac Dimitrije.
Pričešće u pravoslavlju je sveta tajna u kojoj vernici primaju telo i krv Isusa Hrista u vidu hleba i vina.
Ono predstavlja duhovno sjedinjenje s Isusom Hristom i suštinski je deo hrišćanskog života.
Smatra se najvažnijom tajnom jer donosi oproštaj grehova i život večni, a vernici se pozivaju da mu pristupaju redovno, sa verom, pokajanjem i pripremom.
Iguman Manastira Tumane Dimitrije Plećević objasnio koji ljudi ne bi trebalo nikada da se pričeste, posebno ako im se jedna misao vrti po glavi:
Foto: preuzeto sa spc.rs
Pričešće, Ilustracija
- Sveto pričešće je naše najtešnje sjedinjene s Bogom i Sinom Božjim. Po njegovoj zapovesti, oni koji jedu telo njegovo i piju od krvi njegove imaju život večan. Prema Svetom Pričešću moramo da gajimo jedan istančan, dubok i rasudljiv odnos, zato što je tanka granica između onog da nam bude na spasenje ili, suprtono, na osudu - rekao je on i nastavio:
- Ne samo od pripreme, već i od naše vere zavisi da li je pričešće spasonosno. Danas će mnogi reći da će za pričešće imati onakve ili ovakve uslove, ovakvu ili onakvu pripremu. Pričešću se prilazi sa najvećom pažnjom i najdubljim osećajem nedostojnosti i nadom u Božju pomoć - objasnio je iguman Manastira Tumane Dimitrije Plećević i naglasio:
Svemu tome treba da prinesemo, kako je naglasio, koliko je u našoj moći, i naš trud.
- Kada govorimo o našem odnosu prema pričešću, moramo da znamo i da shvatamo šta ono za nas predstavlja. Iz razloga što često umemo da toj pripremi dajemo centralno mesto. To što postimo sedam ili više dana, nismo toliko dobri koliko se trudimo tih dana. Ukoliko osoba pomisli da mu Hristos više ne treba, da je samodovoljan i da iz njegove ličnosti izvire dostojnost, nikad ne bi trebalo da se pričesti.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
U Besedi za 31. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas podseća kako Majka Božija nosi nevidljive rane, ćutke prihvata Božju volju i pokazuje put vere i predanosti koji menja život.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Prepodobni Nikodim Svetogorac nas uči šta se dešava sa dušom i telom nakon pričešća, ali ukazuje i na situacije u kojima se može pričestiti i onaj kome je izrečena epitimija privremene odvojenosti od ove svete tajne.
Zašto je ispovest postala „propusnica“ za Pričešće, šta o tome kažu kanoni i Sveti Oci i zbog čega protojerej Vadim Gladkij upozorava da se vera ne sme svesti na red i pečat.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
U Besedi za 31. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas podseća kako Majka Božija nosi nevidljive rane, ćutke prihvata Božju volju i pokazuje put vere i predanosti koji menja život.
Oštra, ali duboko tačna pouka arhimandrita Epifanija Teodoropulosa otkriva zašto bol nije kraj puta, već mesto na kome čovek prvi put na pravi način vidi i sebe i Gospoda.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Oštra, ali duboko tačna pouka arhimandrita Epifanija Teodoropulosa otkriva zašto bol nije kraj puta, već mesto na kome čovek prvi put na pravi način vidi i sebe i Gospoda.
Jedna od najznamenitijih srpskih monahinja našeg vremena objašnjava zašto emocije i duhovna srodnost imaju veći značaj od društvenih očekivanja i kako pravoslavni pogled može pomoći da izbegnemo životne zamke.