KAKO ČOVEK SLUŽI ĐAVOLU, A DA TO I NE ZNA: Velika opomena Svetog Justina Ćelijskog
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
Sveti oci često su ukazivali na zavist kao na tihu, podmuklu bolest duše.
Zavist se u pravoslavlju smatra jednim od najopasnijih unutrašnjih poroka, jer razara čoveka iznutra i prekida njegovu vezu sa Bogom i sa bližnjima. Zavist stoji nasuprot milosrđu i veliki je greh.
Ona se u Svetom pismu i spisima Svetih otaca opisuje kao tamna senka u srcu, senka koja nastaje onda kada čovek izgubi zahvalnost, smirenost i radost zbog dobra koje je dato drugima.
Zavist ne ostaje samo kao skrivena misao – ona postepeno postaje stanje duše, neprimećeno klija i raste, dok ne poraste toliko da zamagli pogled i pomuti čovekov odnos prema celom svetu.
Pravoslavlje uči da zavist dolazi iz ranjene volje i nesigurne ljubavi. Ona se rađa tamo gde nedostaje poverenje u Božiji promisao, kada čovek počne da misli da je drugi dobio nešto što je “njegovo” ili nešto što njemu pripada više nego onome ko to ima.
Tako se duša odvaja od saosećanja, od radosti zbog dobra bližnjega i od sposobnosti da prepozna svoje darove i svoje mesto u svetu. Umesto zahvalnosti raste gorčina, umesto mira nemir, umesto zajedništva samoća. I tako čovek počne i sam sebe da uništava.
Sveti oci često su ukazivali na zavist kao na tihu, podmuklu bolest duše, zato što je ona često sakrivena, nevidljiva čak i samom čoveku koji je nosi. Nije slučajno da se u mnogim asketskim spisima naglašava potreba da se srce čisti blagodaću, molitvom i iskrenim kajanjem, jer zavist obuzima polako, ali duboko.
Koliko je razorna moć zavisti na čoveka u kojem ona živi, isticao je i Sveti Vasilije Veliki:
"Kao što rđa razjeda gvožđe, tako i zavist razjeda dušu u kojoj živi".
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
Pravoslavna duhovnost uči da milosrđe ima snagu da preobrazi i onoga koji prima i onoga koji daje.
Umesto osvete i uzvraćanja, vernik je pozvan da trpi, da ne uzvraća zlom na zlo i da se seti sopstvene prolaznosti.
Čovek koji u bližnjem vidi brata, koji tuđu bol oseća kao svoju i koji bez računa i zadrške pruža ruku pomoći, postaje svedočanstvo žive vere.
Gledajući tuđe imanje, položaj, ugled ili bogatstvo, mnogi zaboravljaju da svako nosi svoj krst, svoje borbe i svoj put pred Bogom.
Hrišćanin je pozvan da svojim ponašanjem svedoči Hristovu ljubav, čak i onda kada je suočen s nerazumevanjem ili neprijateljstvom.
Pravoslavlje uči da ništa čoveku nije dato slučajno.
Kada čovek nauči da se raduje tuđem dobru kao svom, tada nestaje i zavist.
Želeći da se zaštite od zla, mnogi nesvesno upadaju u stanje koje im oduzima spokoj i udaljava ih od istinske vere.
Blaženopočivši grčki arhijerej upozorio je na sablazan zbog neprikladnog odevanja u crkvi, odgovornost sveštenika i mere za očuvanje bogoslužbenog poretka.
Episkop vašingtonsko-njujorški i istočnoamerički podsetio na reči Tesline majke Đuke, očevu ljubav prema znanju i vaspitanje koje je budućeg pronalazača usmerilo da darove posveti službi čovečanstvu.
Crkva uči da nijedan čovek nije prepušten sam sebi, već da mu je od Boga dat anđeo čuvar koji ga štiti, ukrepljuje i podstiče da ide putem spasenja.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Iverska ikona na severu Rusije neprekidno mirotoči već četvrt veka, ali je to ostalo skriveno sve do upokojenja monahinje koja je čuvala ovu tajnu.
Jedanaestogodišnji dečak i njegova sestra pronašli su na staroj hartiji poruku koja otkriva da najveća vrednost svakog talenta nije u aplauzu, već u dobru koje njime činimo drugima.
Pripovetka o prazniku koji nas uči da se prava vera vidi kroz ljubav, dobrotu i dela učinjena za druge
U molitvenom prisustvu mitropolita Joanikija, ostroške bratije i brojnih vernika, ispraćen je monah čiji je život bio posvećen Bogu, molitvi i ljubavi prema bližnjima, uz poruku da smrt nije kraj, već prelazak u novi život.
Bez ulja, sa nekoliko jednostavnih namirnica i mnogo ljubavi, ovo posno jelo iz knjige "Ko posti dušu gosti" pokazuje kako se u skromnoj trpezi kriju bogat ukus, tradicija i duh pravoslavnih manastira.
Episkop bihaćko-petrovački upozorio je da istorija opominje sve narode u Bosni i Hercegovini i pozvao na dogovor, uvažavanje različitosti i rešavanje važnih pitanja kroz konsenzus.