KAKO ČOVEK SLUŽI ĐAVOLU, A DA TO I NE ZNA: Velika opomena Svetog Justina Ćelijskog
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
Sveti oci često su ukazivali na zavist kao na tihu, podmuklu bolest duše.
Zavist se u pravoslavlju smatra jednim od najopasnijih unutrašnjih poroka, jer razara čoveka iznutra i prekida njegovu vezu sa Bogom i sa bližnjima. Zavist stoji nasuprot milosrđu i veliki je greh.
Ona se u Svetom pismu i spisima Svetih otaca opisuje kao tamna senka u srcu, senka koja nastaje onda kada čovek izgubi zahvalnost, smirenost i radost zbog dobra koje je dato drugima.
Zavist ne ostaje samo kao skrivena misao – ona postepeno postaje stanje duše, neprimećeno klija i raste, dok ne poraste toliko da zamagli pogled i pomuti čovekov odnos prema celom svetu.
Pravoslavlje uči da zavist dolazi iz ranjene volje i nesigurne ljubavi. Ona se rađa tamo gde nedostaje poverenje u Božiji promisao, kada čovek počne da misli da je drugi dobio nešto što je “njegovo” ili nešto što njemu pripada više nego onome ko to ima.
Tako se duša odvaja od saosećanja, od radosti zbog dobra bližnjega i od sposobnosti da prepozna svoje darove i svoje mesto u svetu. Umesto zahvalnosti raste gorčina, umesto mira nemir, umesto zajedništva samoća. I tako čovek počne i sam sebe da uništava.
Sveti oci često su ukazivali na zavist kao na tihu, podmuklu bolest duše, zato što je ona često sakrivena, nevidljiva čak i samom čoveku koji je nosi. Nije slučajno da se u mnogim asketskim spisima naglašava potreba da se srce čisti blagodaću, molitvom i iskrenim kajanjem, jer zavist obuzima polako, ali duboko.
Koliko je razorna moć zavisti na čoveka u kojem ona živi, isticao je i Sveti Vasilije Veliki:
"Kao što rđa razjeda gvožđe, tako i zavist razjeda dušu u kojoj živi".
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
Pravoslavna duhovnost uči da milosrđe ima snagu da preobrazi i onoga koji prima i onoga koji daje.
Umesto osvete i uzvraćanja, vernik je pozvan da trpi, da ne uzvraća zlom na zlo i da se seti sopstvene prolaznosti.
Čovek koji u bližnjem vidi brata, koji tuđu bol oseća kao svoju i koji bez računa i zadrške pruža ruku pomoći, postaje svedočanstvo žive vere.
Pravoslavlje uči da ništa čoveku nije dato slučajno.
Kada čovek nauči da se raduje tuđem dobru kao svom, tada nestaje i zavist.
Pravoslavna tradicija uči da je svaki dar koji čovek ima, bilo da je reč o novcu, znanju ili vremenu, dat sa razlogom.
Nije dovoljno misliti dobro, potrebno je činiti dobro.
Dok jedni neprestano preživljavaju juče, a drugi strepe od sutra, jedna pouka arhimandrita Save Majuka razbija tu unutrašnju tišinu i vraća fokus na jedini trenutak koji čovek zaista ima - sada.
Navodi o pronađenim narkoticima, oštre optužbe Moskve i tvrdnje o „organizovanoj provokaciji“ pretvorili su policijsku kontrolu u Karlovim Varima u međunarodni slučaj sa ozbiljnim političkim i crkvenim posledicama.
Koliko god vera učila da duša nastavlja da živi pred licem Božjim, bol zbog odlaska najbližih ostaje dubok i težak.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
U jednoj kratkoj misli blaženopočivšeg patrijarha srpskog sadržano je merilo koje odvaja ravnodušnost od istinske ljudskosti.
Zašto ne nosi krst, kako mu se pravilno obraća i kada mu ne treba prilaziti - to su detalji koje većina vernika nikada nije učila.
Jevanđelja ga pominju samo u tragovima, a predanje mu pripisuje više identiteta, ko je bio Juda Jakovljev i zašto i dalje izaziva nedoumice među tumačima