Smena mitropolita pafoskog, izazvana njegovim kritikama upućenim papi, pokrenula je pravu lavinu, ali on se sada, oslanjajući se na poslednju instancu crkvene pravde, obraća za zaštitu Carigradskoj patrijaršiji.
U tišini svetih oltara i pred ikonostasima osveštanim vekovima vere, gde zvona od pamtiveka pozivaju na jedinstvo, na Kipru je odjeknula vest koja je uzdrmala ne samo lokalnu arhiepiskopiju, već i samo srce pravoslavnog sveta. Mitropolit pafoski Tihik, smenjen voljom Svetog Sinoda Kiparske Pravoslavne Crkve, odlučno je stao pred tron Carigrada, pozivajući se na poslednju liniju crkvenopravne odbrane – ekklito žalbu Vaseljenskoj patrijaršiji.
Time se, po sili Ustava Kiparske pravoslavne crkve, automatski obustavlja odluka o njegovom razrešenju. Arhijerej, koga su mnogi već otpisali, sada stoji kao živa spona između pravoslavne tradicije i kanonske borbe za pravdu.
Šta je izazvalo ovaj raskol?
Smena mitropolita Tihika 22. maja 2025. godine, doneta sa 10 glasova „za“ naspram 6 „protiv“, usledila je nakon niza događaja koje je Sinod ocenio kao „upornu neposlušnost, kanonske prekršaje i opasnost po crkveno jedinstvo“. Među ključnim tačkama optužnice: kritika ekumenskih odnosa sa Rimom, uključujući odbijanje da primi relikviju svetog apostola Pavla u prisustvu pape Franje; potom odbijanje da prizna svetost jednog upokojenog podvižnika bez odobrenja Sinoda; liturgijsko povezivanje sa razrešenim jerejima van Crkve; rigorozno odbijanje da prihvati valjanost krštenja i brakova iz drugih pravoslavnih jurisdikcija.
Iza tih činova, kako tvrdi Sinod, ne krije se samo neslaganje, već – duhovna samovolja koja ugrožava celinu Crkve. Za druge, to je – svedočenje nepokolebljive vere i odbrana Svetog Predanja.
Louisa GOULIAMAKI / AFP / Profimedia, Gr;ka pravoslavna crkva
Vest o žalbi dočekana je s ushićenjem među brojnim vernicima u Pafosu. Stotine su se okupile ispred mitropolije sa ikonama u rukama i suzama u očima, uzvikujući: "Nećete nam uzeti mitropolita! Bog je sudija, ne Sinod!"
Ekklito – poslednja reč Crkve
Pozivajući se na član 81. Ustava Kiparske Crkve, mitropolit Tihik je prizvao autoritet Carigradske patrijaršije – majke Crkve, kako je naziva – i time crkvenopravno zaustavio proces svoje smene. Ova mogućnost žalbe nije novina: ona postoji i u Ustavu Grčke pravoslavne crkve i predstavlja duhovni sud poslednje instance.
Dok Carigradska patrijaršija razmatra njegovu žalbu, Tihik ostaje zakoniti mitropolit Pafosa. Sveti Sinod ne sme izabrati novog, a arhiepiskop kiparski ne može više vršiti dužnost mestočuvatelja te eparhije.
Vernici: "Ne predajemo našeg vladiku!"
Vest o žalbi dočekana je s ushićenjem među brojnim vernicima u Pafosu. Stotine su se okupile ispred mitropolije sa ikonama u rukama i suzama u očima, uzvikujući:
– Nećete nam uzeti mitropolita! Bog je sudija, ne Sinod!
Na društvenim mrežama, u parohijskim domovima i na liturgijama, ime Tihika izgovara se sa poštovanjem, a ponegde i sa zebnjom: da li je pravda u Pravoslavlju danas predmet dogovora ili vernosti kanonima?
Tanjug/AP Photo/Domenico Stinellis
Papa Franja
Sudar dve vizije Crkve
Ova kriza je više od personalnog sukoba. Ona razotkriva duboku pukotinu između dva pogleda na Crkvu u savremenom svetu:
– s jedne strane stoji tradicionalističko čitanje, koje podrazumeva strogu vernost predanju i čuvanje distance prema Rimu i zapadnim novinama;
– s druge strane je pristup otvoren dijalogu, zajedništvu i širini crkvenog prisustva u savremenom društvu.
Tihik je, za svoje sledbenike, – novi Atanasije – a za svoje protivnike – remetilački glas prošlosti koji ne prepoznaje duh vremena.
Sve oči uprte u Carigrad
Konačna odluka sada je u rukama patrijarha Vartolomeja, koji mora doneti presudu – ne samo o jednom mitropolitu, već o samom tumačenju crkvenog autoriteta i pravde u pravoslavlju 21. veka.
Ako potvrdi smenu, Carigrad će stati uz autokefalne sinode i njihovu samostalnost. Ako presudi u korist Tihika, poslaće poruku da crkveno pravo i kanoni stoje iznad svakog lokalnog konsenzusa.
Najmlađi episkop Kiparske pravoslavne crkve razrešen je dužnosti jer je, po oceni Sinoda, remetio crkveno jedinstvo svojim beskompromisnim stavovima o Vatikanu.
Odluka Svetog Sinoda da razreši najmlađeg episkopa Kiparske crkve izazvala je talas protesta vernika i brojna pitanja o političkom uticaju, tišini Sinoda i istinskoj prirodi duhovnog jedinstva
Spor između dva klirika pravoslavne crkve, jednog arhijereja i jednog monaha, oko vernosti patrijarhu i upotrebe interneta dodatno raspiruje tenzije koje prete da dovedu do ozbiljnijih podela u eparhiji Sidirikastriji i šire.
Četvorodnevni simpozijum u Vatikanu obeležio 1700 godina od Prvog vaseljenskog sabora: papa Lav XIV pozivao na jedinstvo i sinodalnost svih hrišćana, dok pravoslavni glasovi upozoravaju na opasnosti relativizacije vere i gubitka svetootačkog nasleđa.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Svedočanstvo o razgovoru sa poznatim svetogorskim monahom već više od dve decenije izaziva pažnju, a u njemu se pominju veliki sukobi, uloga velikih sila i položaj pravoslavlja u budućim vremenima.
Rođen kao Johen Bunge, odrastao bez žive vere, danas živi povučeno u italijanskom delu Švajcarske, noseći u sebi put koji je započeo među ratnim zgarištima i rimskim katakombama.
U Sistinskoj kapeli poglavar Rimokatoličke crkve i vrhovni gubernator Anglikanske crkve stali su rame uz rame u zajedničkoj molitvi — događaj koji svet vidi kao simbol pomirenja, duhovne zrelosti i nove hrišćanske epohe.
Zvanično hvaljena kao "istorijski trenutak jedinstva", poseta poglavara Rimokatoličke crkve izaziva zabrinutost teologa i klirika – da li se radi o dijalogu ili političko-verskoj igri?
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".