DA LI JE ISTO OSVEŠTATI I SEĆI SLAVSKI KOLAČ U KUĆI I U CRKVI: Otac Gligorije rešio veliku dilemu i ukazao na najčešće greške vernika pri obeležavanju krsne slave
TANJUG / FILIP KRAINCANIC, RINA, YouTube/Телевизија Храм
Za najčešće greške vernika otac Hligorije navodi to, što gubimo duhovnu dimenziju proslave.
Slavski kolač, zajedno sa žitom i slavskom svećom, predstavlja jedno od glavnih obeležja krsne slave u srpskoj tradiciji. On nije samo ukras na slavskoj trpezi, već dubok simbol zajedništva, blagoslova i zahvalnosti.
Prema običaju, slavski kolač bi na dan slave trebalo odnеti u crkvu da ga sveštenik osvešta, čime se naglašava duhovna veza porodice sa njenom krsnom slavom.
Da li je isto osveštati kolač u crkvi ili u kući i da li se time narušava duhovni aspekt krsne slave, za Kurir TV govorio je otac Gligorije Marković.
Schutterstock
Osvećenje slavskog kolača trebalo bi obaviti u crkvi
On kaže da bi svakako trebalo odneti kolač u crkvu, a da je tradicija osveštanja u kući nastala nekad i to iz potrebe. Naime, on kaže da nekada nije postojalo toliko crkvi pa su ljudi morali kilometre da pređu da bi do nje došli.
- Istorijske i vremenske prilike su dovele do toga (da se kolač osveštava u kući p.a). Danas više nema tog konteksta ali su neke navike opstale, nerazumevajući zašto su nastale. Hvala Bogu da su ljudi to nekad znali da urade, tako se slava i održala. Međutim, danas, kada postoje hramovi i sveštenici, uvek treba osveštati kolač u crkvi. Kasnije se može sačuvati tradicija kroz lomljenje kolača u kući. Osvećenje kolača je unos našeg pojedinačnog života u život zajednice koja je u slučaju nas pravoslavnih hrišćana, crkva - kaže otac.
Printscreen/Youtube
Osvećenje i lomljenje slavskog kolača u kući
Za najčešće greške vernika otac navodi to što gubimo duhovnu dimenziju proslave.
- Sada svuda ima hramova, nije kao pre 150 godina kada su domaćini prelazili kilometre kako bi osveštali svoj slavski kolač. - kaže otac.
On navodi da su čak i tada, tek nakon posećivanja crkve, domaćini prelazili te kilometre i tek po povratku, otvarali vrata svog doma za goste.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Krsna slava nije samo porodična svetkovina, već sveti dan kada se vera, molitva i gostoprimstvo sjedinjuju u toplini doma, a domaćin s poštovanjem i radošću dočekuje svakog gosta kao brata u Hristu.
Prema crkvenom poretku, proslavljanje sveca zaštitnika doma ne započinje trpezom, već molitvom na večernjoj službi, kada vernik sabira srce i misli u zahvalnosti Bogu i svom svetitelju.
Dok se po društvenim mrežama šire brojni „recepti“ za slavu, protojerej Srećko Zečević objašnjava šta je zaista potrebno pripremiti i zašto je to važnije od bogate trpeze.
Ova nenametljiva, a raskošna poslastica spaja orahe, puter i nežne kore u "ružice" koje prizivaju detinjstvo i porodična okupljanja, a priprema je jednostavna čak i za početnike u kuhinji.
U besedi za 25. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava da u Crkvi nema stranaca i da svako postaje deo jedinstvenog Duha Božjeg.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Kad se završi molitva domaćin uzima kolač, preseče ga unakrst (krstoobrazno) odozdo i onda sa jednim od gostiju, koji stoje uz dolibašu, obično to bude najstariji, najdraži gost ili prijatelj, srodnik ili komšija, lomi kolač.
U besedi za 25. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava da u Crkvi nema stranaca i da svako postaje deo jedinstvenog Duha Božjeg.
U svedočanstvu Prepodobnog Jakova Calikisa krije se ohrabrenje koje razbija stid, podseća na silu svešteničkog blagoslova i vraća poverenje u isceljujuću moć iskrene ispovesti.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.