DA LI JE ISTO OSVEŠTATI I SEĆI SLAVSKI KOLAČ U KUĆI I U CRKVI: Otac Gligorije rešio veliku dilemu i ukazao na najčešće greške vernika pri obeležavanju krsne slave
TANJUG / FILIP KRAINCANIC, RINA, YouTube/Телевизија Храм
Za najčešće greške vernika otac Hligorije navodi to, što gubimo duhovnu dimenziju proslave.
Slavski kolač, zajedno sa žitom i slavskom svećom, predstavlja jedno od glavnih obeležja krsne slave u srpskoj tradiciji. On nije samo ukras na slavskoj trpezi, već dubok simbol zajedništva, blagoslova i zahvalnosti.
Prema običaju, slavski kolač bi na dan slave trebalo odnеti u crkvu da ga sveštenik osvešta, čime se naglašava duhovna veza porodice sa njenom krsnom slavom.
Da li je isto osveštati kolač u crkvi ili u kući i da li se time narušava duhovni aspekt krsne slave, za Kurir TV govorio je otac Gligorije Marković.
Schutterstock
Osvećenje slavskog kolača trebalo bi obaviti u crkvi
On kaže da bi svakako trebalo odneti kolač u crkvu, a da je tradicija osveštanja u kući nastala nekad i to iz potrebe. Naime, on kaže da nekada nije postojalo toliko crkvi pa su ljudi morali kilometre da pređu da bi do nje došli.
- Istorijske i vremenske prilike su dovele do toga (da se kolač osveštava u kući p.a). Danas više nema tog konteksta ali su neke navike opstale, nerazumevajući zašto su nastale. Hvala Bogu da su ljudi to nekad znali da urade, tako se slava i održala. Međutim, danas, kada postoje hramovi i sveštenici, uvek treba osveštati kolač u crkvi. Kasnije se može sačuvati tradicija kroz lomljenje kolača u kući. Osvećenje kolača je unos našeg pojedinačnog života u život zajednice koja je u slučaju nas pravoslavnih hrišćana, crkva - kaže otac.
Printscreen/Youtube
Osvećenje i lomljenje slavskog kolača u kući
Za najčešće greške vernika otac navodi to što gubimo duhovnu dimenziju proslave.
- Sada svuda ima hramova, nije kao pre 150 godina kada su domaćini prelazili kilometre kako bi osveštali svoj slavski kolač. - kaže otac.
On navodi da su čak i tada, tek nakon posećivanja crkve, domaćini prelazili te kilometre i tek po povratku, otvarali vrata svog doma za goste.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Krsna slava nije samo porodična svetkovina, već sveti dan kada se vera, molitva i gostoprimstvo sjedinjuju u toplini doma, a domaćin s poštovanjem i radošću dočekuje svakog gosta kao brata u Hristu.
Prema crkvenom poretku, proslavljanje sveca zaštitnika doma ne započinje trpezom, već molitvom na večernjoj službi, kada vernik sabira srce i misli u zahvalnosti Bogu i svom svetitelju.
Dok se po društvenim mrežama šire brojni „recepti“ za slavu, protojerej Srećko Zečević objašnjava šta je zaista potrebno pripremiti i zašto je to važnije od bogate trpeze.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.
Od Marije Magdalene do gotovo zaboravljenih imena – otkrivamo ko su bile žene koje su ponele miro, šta su zatekle na mestu Hristovog pogrebenja i zbog čega se njihova uloga i danas tumači na različite načine.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za Nedelju 2. sedmice po Vaskrsu vodi kroz susrete koji ne ostavljaju prostor za ravnodušnost, već rađaju reč koja ostaje zauvek ista.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Kad se završi molitva domaćin uzima kolač, preseče ga unakrst (krstoobrazno) odozdo i onda sa jednim od gostiju, koji stoje uz dolibašu, obično to bude najstariji, najdraži gost ili prijatelj, srodnik ili komšija, lomi kolač.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za Nedelju 2. sedmice po Vaskrsu vodi kroz susrete koji ne ostavljaju prostor za ravnodušnost, već rađaju reč koja ostaje zauvek ista.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Poglavar Katoličke crkve ponovio stav o blagoslovima istopolnih parova, osvrnuo se na nemačke inicijative i upozorio da bi dalje zaoštravanje rasprave moglo produbiti podele unutar Crkve.