NIŠTA NE RAZJEDA LJUDSKU DUŠU KAO OVO! Sveti Vasilije o skrivenoj misli koja je u stanju da čoveku pomuti razum i dovede ga do propasti
Sveti oci često su ukazivali na zavist kao na tihu, podmuklu bolest duše.
Čovek koji zavidi ne raduje se ni sopstvenim darovima, jer mu pogled stalno luta ka onome što drugi imaju.
Zavist je jedno od najdubljih i najrazornijih osećanja u čoveku. Ona se ne rađa iz same želje za nečim dobrim, već iz bola što to dobro poseduje neko drugi.
U svojoj suštini, zavist nije samo nezadovoljstvo sopstvenim životom, već i potajna tuga ili gnev zbog tuđe sreće, uspeha, dara ili blagoslova. Zato se zavist često ne prepoznaje lako – ona ume da se prikrije ćutanjem, lažnom ravnodušnošću ili čak osmehom, ali u srcu ostavlja gorčinu koja polako nagriza čovekovu dušu.
Crkva zavist ubraja među sedam smrtnih grehova upravo zbog njene razorne prirode. Smatra se "smrtnom“ ne zato što je jedan trenutni osećaj, već zato što može da postane trajno stanje srca koje vodi u druge grehe: mržnju, ogovaranje, klevetu, zlopamćenje i radovanje tuđem padu.
U hrišćanskom učenju, zavist se suprotstavlja ljubavi, jer gde postoji prava ljubav prema bližnjem, nema mesta žalosti zbog njegovog dobra. Zavist razara zajedništvo, udaljava čoveka od Boga i od ljudi, jer ga zatvara u poređenje, računanje i stalno merenje sebe prema drugima.
U Svetom pismu i crkvenom predanju zavist se često povezuje sa prvobitnim padom i zlom koje razdvaja.
Ona je greh koji ne traži materijalnu dobit, već tuđu štetu ili umanjenje tuđeg sjaja. Čovek koji zavidi ne raduje se ni sopstvenim darovima, jer mu pogled stalno luta ka onome što drugi imaju. Zbog toga Crkva zavist vidi kao znak unutrašnje praznine i duhovne tame, u kojoj čovek gubi mir i sposobnost zahvalnosti.
Zavidni ljudi često žive u neprestanoj unutrašnjoj napetosti. Spolja mogu delovati mirno ili čak dobronamerno, ali iznutra pažljivo prate tuđe uspehe, reči i postupke. Oni pamte sitnice, porede se, preuveličavaju tuđe greške i umanjuju tuđe vrline.
Zavist ih čini osetljivima na svaku pohvalu upućenu drugome i budi u njima potrebu da se opravdaju, objasne ili umanje vrednost onoga što drugi jesu ili imaju. U takvom stanju, čovek postaje budan za tuđe slabosti, brz na osudu i spreman da govori ono što inače ne bi rekao.
Upravo zbog toga se u duhovnom iskustvu često naglašava oprez u ophođenju s ljudima. Zavist ima moć da izvuče na površinu ono što je do tada bilo skriveno: reči koje bole, poglede koji odaju, postupke koji razotkrivaju pravo stanje srca.
Na to upozorava i ruski sveštenik Petar Gurjanov:
"Nikada drugima ne govori, previše o sebi!. Zapamtite da u trenutku zavisti, slep - progleda, nem - progovori, a gluv - pročuje..."
Sveti oci često su ukazivali na zavist kao na tihu, podmuklu bolest duše.
Crkva uči da škrt čovek zapravo ne poseduje novac, već novac poseduje njega.
Sveti oci često govore da strasti i grehovi, ukoliko im se čovek preda, ne razaraju samo duševni mir, već mogu da oslabe i telesne snage.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
Zavist, prema Svetom Teofanu Zatvorniku, donosi laž i zlodušu, čineći je najnepravednijom i najotrovnijom strasti. Ona ne pogađa samo onoga ko zavidi, već i onoga na koga je usmerena.
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
Pravoslavna crkva ne govori o gordosti samo kao o pogrešnom stavu, već kao o smrtnom grehu - duhovnom stanju koje, ako se ne leči, vodi čoveka ka propasti.
Sveti Jovan Lestvičnik je o požudi govorio kao o obmanjivačici čula, poroku koji ne priznaje granice, požaru koji se raspiruje dodirima, pogledima, mirisima i rečima.
Pojam duhovnika često se pogrešno poistovećuje sa ispovednik.
Kroz priču o praocu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da je istinska snaga u postojanosti, hrabrosti i tihoj poslušnosti Božjoj volji.
Svetogorski starac otkriva zašto se čovek ne menja opomenom i šta je jedini put koji ostavlja trag
Od animiranog filma o Davidu i serija sa biblijskim motivima do novog ostvarenja Mela Gibsona o Vaskrsenju Hristovom, holivudski studiji sve više ulažu u filmove i serije inspirisane duhovnim vrednostima.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Gogolj je kasnije i pisao o onome što se desilo na Krfu.
Nova odluka iz Kijeva otvorila je pitanje da li se kalendar pretvara u političko oruđe u trenutku dubokih društvenih lomova.
Od animiranog filma o Davidu i serija sa biblijskim motivima do novog ostvarenja Mela Gibsona o Vaskrsenju Hristovom, holivudski studiji sve više ulažu u filmove i serije inspirisane duhovnim vrednostima.