Duhovna riznica 26.12.2025 | 14:00

ZAŠTO DRUGIMA NE TREBA MNOGO PRIČATI O SEBI: Otac Petar objasnio kad slep progleda, nem progovori, a gluv pročuje

Slika Autora
Autor: M.M.
ZAŠTO DRUGIMA NE TREBA MNOGO PRIČATI O SEBI: Otac Petar objasnio kad slep progleda, nem progovori, a gluv pročuje
instagram.com/petr.guryanov

Čovek koji zavidi ne raduje se ni sopstvenim darovima, jer mu pogled stalno luta ka onome što drugi imaju.

Zavist je jedno od najdubljih i najrazornijih osećanja u čoveku. Ona se ne rađa iz same želje za nečim dobrim, već iz bola što to dobro poseduje neko drugi.

U svojoj suštini, zavist nije samo nezadovoljstvo sopstvenim životom, već i potajna tuga ili gnev zbog tuđe sreće, uspeha, dara ili blagoslova. Zato se zavist često ne prepoznaje lako – ona ume da se prikrije ćutanjem, lažnom ravnodušnošću ili čak osmehom, ali u srcu ostavlja gorčinu koja polako nagriza čovekovu dušu.

Crkva zavist ubraja među sedam smrtnih grehova upravo zbog njene razorne prirode. Smatra se "smrtnom“ ne zato što je jedan trenutni osećaj, već zato što može da postane trajno stanje srca koje vodi u druge grehe: mržnju, ogovaranje, klevetu, zlopamćenje i radovanje tuđem padu.

U hrišćanskom učenju, zavist se suprotstavlja ljubavi, jer gde postoji prava ljubav prema bližnjem, nema mesta žalosti zbog njegovog dobra. Zavist razara zajedništvo, udaljava čoveka od Boga i od ljudi, jer ga zatvara u poređenje, računanje i stalno merenje sebe prema drugima.

U Svetom pismu i crkvenom predanju zavist se često povezuje sa prvobitnim padom i zlom koje razdvaja.

Ona je greh koji ne traži materijalnu dobit, već tuđu štetu ili umanjenje tuđeg sjaja. Čovek koji zavidi ne raduje se ni sopstvenim darovima, jer mu pogled stalno luta ka onome što drugi imaju. Zbog toga Crkva zavist vidi kao znak unutrašnje praznine i duhovne tame, u kojoj čovek gubi mir i sposobnost zahvalnosti.

Zavidni ljudi često žive u neprestanoj unutrašnjoj napetosti. Spolja mogu delovati mirno ili čak dobronamerno, ali iznutra pažljivo prate tuđe uspehe, reči i postupke. Oni pamte sitnice, porede se, preuveličavaju tuđe greške i umanjuju tuđe vrline.

Zavist ih čini osetljivima na svaku pohvalu upućenu drugome i budi u njima potrebu da se opravdaju, objasne ili umanje vrednost onoga što drugi jesu ili imaju. U takvom stanju, čovek postaje budan za tuđe slabosti, brz na osudu i spreman da govori ono što inače ne bi rekao.

Upravo zbog toga se u duhovnom iskustvu često naglašava oprez u ophođenju s ljudima. Zavist ima moć da izvuče na površinu ono što je do tada bilo skriveno: reči koje bole, poglede koji odaju, postupke koji razotkrivaju pravo stanje srca.

Na to upozorava i ruski sveštenik Petar Gurjanov:

"Nikada drugima ne govori, previše o sebi!. Zapamtite da u trenutku zavisti, slep - progleda, nem - progovori, a gluv - pročuje..."