Iako je ova praksa uobičajena među mnogim vernicima, Đurđević ističe da nije obavezna i ljudi mogu birati da li će je slediti ili ne.
Mnogi vernici, izlazeći iz crkve posle bogosluženja, zastanu na trenutak, okrenu se ka oltaru, odnosno prema istoku, i osene se znakom krsta.
U pravoslavnom predanju, oltar zauzima centralno mesto u hramu. On je mesto gde se vrši sveta liturgija, gde se prinosi beskrvna žrtva i gde se, prema verovanju Crkve, na tajanstven način susreću nebo i zemlja.
Okretanje ka oltaru pri izlasku iz crkve mnogi vernici doživljavaju kao poslednji pozdrav svetinji, čin zahvalnosti Bogu za primljenu blagodat i podsećanje da se iz hrama ne izlazi "prazan", već osnažen molitvom i zajedništvom.
Istok, prema kojem je oltar okrenut, u hrišćanskoj simbolici ima posebno značenje. On se vezuje za svetlost, Vaskrsenje i dolazak Hrista, "sunca pravde“. Zbog toga se u molitvi često stoji okrenut ka istoku, a i sam raspored crkve prati tu simboliku. Kada se vernik pri izlasku okrene ka oltaru, taj gest može biti shvaćen kao tiha ispovest vere i podsećanje na duhovni pravac kojim bi trebalo da ide njegov život.
Ipak, Pravoslavna crkva uvek naglašava razliku između suštine vere i spoljašnjih oblika njenog izražavanja.
Shutterstock/Vadim Po
Okretanje ka oltaru prilikom izlaska iz crkve nije obaveza
Ne postoji kanonska odredba koja nalaže da se vernik mora okrenuti ka oltaru prilikom izlaska iz crkve. Takav čin nije obaveza, niti merilo nečije vere, već isključivo lični izbor.
- Veliki broj vernika se prilikom izlaska iz crkve okreću se ka oltaru odnosno prema istoku i osenjuju se znakom krsta. Ovaj način izlaska iz crkve nije strogo propisana norma, već je više pitanje lične pobožnosti - rekao je on.
Printscreen/Instagram/verska.nastava
Teolog Aleksandar Đurđević
Iako je ova praksa uobičajena među mnogim vernicima, Đurđević ističe da nije obavezna i ljudi mogu birati da li će je slediti ili ne.
- Crkva ne nameće ovu praksu kao obaveznu, to je izraz lične pobožnosti, zahvalnosti i poštovanja. Lično, nikada nisam video nijednog patrijarha ili vladiku da to čini, čime se samo potvrđuje da to nije strogo propisano pravilo. Tradicija i običaji se mogu razlikovati pa je najbolje slediti vlastitu savest i poštovati lokalne običaje. Zaključak je da onaj koji se okreće ka oltaru prilikom izlaska iz Crkve neka ne osuđuje onoga koji to ne čini i obnuto - istakao je on.
Kada neko iz porodice počne redovno ići u crkvu, često nailazi na kritike, zbunjenost, pa čak i ravnodušnost. Ali, njegova vera može da postane seme koje polako klija u srcima drugih.
Protojerej Tarasije Zabudjko rasvetljava nedoumicu o kojoj se u parohijama najčešće govori tiho, objašnjavajući da se suština ove zabrane ne tiče vrednovanja žene, već svetosti mesta na kojem se savršava Bezkrvna Žrtva.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Crkva od najranijih vremena uči da svaka izgovorena reč ima svoju težinu i posledice, bilo da donosi mir, utehu i ljubav, ili širi gnev, mržnju i sablazan.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.