Nekadašnji basista benda Danzig Džoš Lejzi govori o ličnom slomu, godinama borbe sa zavisnošću i susretu s verom, koji ga je doveo do odluke da primi svetu tajnu krštenja u Pravoslavnoj crkvi.
Od pojačala i buke bine do tišine hrama, put Džoša Lejzija ne liči na uobičajenu priču o promeni životnog pravca. Bivši basista hevi metal benda Danzig danas stoji pred vratima Pravoslavne crkve, spreman da na Veliku subotu primi svetu tajnu krštenja, posle godine dana intenzivnog i ličnog duhovnog traganja.
Lejzi (54) o svom preobraženju govorio je u podkastu "Counterflow", bez ulepšavanja i velikih reči, dotičući se vere, trezvenosti i stradanja. Njegovo svedočanstvo ne počinje pričom o krizi identiteta, već sasvim konkretnim povodom - željom njegovog sina da ode u pravoslavnu crkvu. Tako je Lejzi načinio prvi korak, ne sluteći koliko će ga on daleko odvesti.
Jedan ulazak u hram koji je promenio sve
Presudan trenutak dogodio se pri prvoj poseti pravoslavnom hramu Svetog Jakova. Lejzi je taj susret opisao kao iskustvo koje ga je u potpunosti obuzelo.
- Ušao sam u pravoslavnu crkvu i to je obuzelo moj život i potpuno ga preuzelo - rekao je, svedočeći o snazi susreta koji nije ostao na nivou prolazne radoznalosti, već se pretvorio u trajno opredeljenje.
Društvene Mreže
Džoš Lejzi
Muzička biografija Džoša Lejzija vezana je za kraj devedesetih, kada je sarađivao sa bendom Danzig, nakon višegodišnjeg rada kao tehničar za bubnjeve i bas. Ipak, iza scene i reflektora njegov život je prolazio kroz drugačije i teže borbe.
Stradanje kao put ka Hristu
Devetnaest godina provedenih u "Anonimnim alkoholičarima", kako sam ističe, pokazalo se kao važna priprema za pravoslavni način života, naročito kroz iskustvo poslušnosti i unutrašnje discipline. Gubitak doma i posla dodatno su ogolili stvarnost s kojom se suočio.
Umesto očajanja, Lejzi govori o stradanju kao o prostoru u kojem se njegov odnos s Hristom produbio. U tim trenucima, kaže, vera je prestala da bude apstraktna ideja i postala lična potreba.
Njegova poruka je svedena i jasna, lišena patetike:
- Sve što želim jeste da Hristos bude u mom životu.
U toj rečenici sabrana je suština puta koji ga je odveo od muzičke scene do krstionice - puta na kojem se glasna spoljašnjost zamenjuje tihim, ali odlučnim unutrašnjim odgovorom na poziv vere.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
Srpska pravoslavna parohija Svete Trojice u Kolumbiji bila je svedok snažnog duhovnog preobražaja: mladi ljudi iz Medeljina, zakoračili su u drevnu tradiciju i primili dar Duha Svetoga.
Sve više mladih u Sjedinjenim Državama okreće se drevnom crkvenom predanju, tražeći jasnoću učenja, duhovnu stabilnost i zajednicu koja nudi smisao umesto isprazne forme.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.