U pravoslavnoj duhovnosti gordost se smatra jednim od najtežih i najpogubnijih grehova.
Sveti oci je nazivaju korenom svih strasti, izvorom svakog udaljavanja od Boga i početkom duhovnog pada.
Dok se mnogi gresi vide spolja i lako prepoznaju, gordost je podmukla - ona se skriva iza uspeha, znanja, položaja, pa čak i iza prividne pobožnosti. Čovek može spolja izgledati besprekorno, a iznutra biti razoren sopstvenim uzdizanjem iznad drugih.
Pravoslavlje uči da je gordost lažna slika o sebi - preuveličana, iskrivljena i odvojena od istine da je čovek stvorenje Božje.
Gordost briše svest o daru i rađa uverenje da je čovek sam sebi izvor, mera i cilj. U tom stanju on postaje zatvoren za blagodat, jer nema mesta za Boga tamo gde se čovek postavlja na njegovo mesto.
Gordost razara odnose među ljudima. Ona podstiče nadmetanje, zavist, omalovažavanje bližnjih. Gord čovek teško prašta, jer smatra da je uvek u pravu. Teško traži oproštaj, jer mu to izgleda kao poniženje.
Sveti oci upozoravaju da se ona može pojaviti čak i kod onih koji poste, mole se i čine dobra dela. Čovek tada počinje da se poredi sa drugima, da meri svoju "duhovnu visinu", da prezire one koje smatra slabijima. Takva gordost je suptilna, ali pogubna, jer čovek ne vidi sopstveni pad. Umesto pokajanja, u njemu raste samodovoljnost; umesto smirenja, samouverenost; umesto zahvalnosti, osećaj zasluge.
Pravoslavna tradicija naglašava da gordost čoveka odvaja od istine o sebi. On prestaje da vidi svoje slabosti, da priznaje greške, da oseća potrebu za Bogom. U toj unutrašnjoj zatvorenosti nastaje duhovna slepoća.
Upravo zato Crkva neprestano opominje na opasnost gordosti, podsećajući da je ona bila uzrok prvog i najvećeg pada.
Kako svedoči arhimandrit Arsenije Papačok:
- Bežnadežno je pao Lucifer. Najveći pad, a učinjen samo s dve reči: "Ja sam!"
Strasti koje dolaze kroz govor nanose veliku štetu duhovnom životu. Mudrost svetih otaca nudi pouke kako bismo izbegli ove opasnosti i sačuvali mir srca.
Pravoslavna duhovnost nas uči da svaka reč ima težinu i da je odraz unutrašnjeg stanja čoveka.
Sveti oci često govore da strasti i grehovi, ukoliko im se čovek preda, ne razaraju samo duševni mir, već mogu da oslabe i telesne snage.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.