EVO KADA PRIČEŠĆE MOŽE BITI OPASNO: Starac Sampson upozorava da oprost greha zahteva više od ispovesti
Samo iskreno pokajanje priprema dušu za svetu tajnu pričešća - bez njega pristupanje svetom putiru je prazan hod.
Čovek ne bi smeo da bude ostavljen bez duhovne pomoći u poslednjim trenucima života.
Pričešće teških bolesnika i umirućih jedna je od najvažnijih, ali često i najviše zanemarenih tema u životu pravoslavnih vernika.
Upravo na njen značaj ukazuje tekst objavljen na sajtu Hrama Vaznesenja Gospodnjeg u Banji Vrućici, u kojem se vernici podsećaju da pozivanje sveštenika u momentima dok su nam bližnji na samrti, nikad ne treba izbegavati.
Kako se navodi, suočavanje sa smrću voljene osobe često izaziva strah i nevericu, zbog čega porodice iz pogrešne samilosti ili bojazni da će uznemiriti bolesnika odlažu dolazak sveštenika. Međutim, učenje Crkve je drugačije.
- Sveti oci naše Crkve, međutim, uče nas sasvim drugačije. Oni prelazak iz ovog života u večnost ne vide kao tragediju, već kao rođenje za večnost, a Sveto pričešće na samrti nazivaju najvažnijim imenom: "Hleb za put u večni život" - navodi se u tekstu.
Zatim se podseća na reči Svetog Jovana Zlatoustog, koji govori o snazi pričešća u času čovekovog odlaska sa ovog sveta. Kako se ističe, duša koja odlazi potkrepljena Svetim tajnama neustrašivo prolazi kroz mitarstva, dok anđeli u njoj prepoznaju građanina Carstva nebeskog.
- On objašnjava da anđeli, videći na usnama i u srcu umirućeg Krv i Telo Hristovo, prepoznaju u njemu građanina neba i prate ga sa radovanjem. Ako Sveto pričešće primimo pred sam odlazak, ono nam postaje najsigurniji štit protiv demona podnebesnih - svedoče Sveti Oci, prenosi tekst.
Naglašava se i da čovek ne bi smeo da bude ostavljen bez duhovne pomoći u poslednjim trenucima života.
- Sveti oci nas podsećaju da čovek pred smrt ne sme biti ostavljen sam. Najveća ljubav koju porodica može pokazati prema svom umirućem članu nije u tome da mu obezbedi samo medicinsku negu i tišinu, već da mu obezbijedi mir sa Bogom kroz ispovest i pričešće.
Posebno mesto zauzima objašnjenje crkvenih kanona koji pokazuju veliku blagost prema teško bolesnima. Podseća se da Prvi vaseljenski sabor u 13. kanonu propisuje da niko, pa ni oni koji su pod najtežim crkvenim zabranama, ne sme biti lišen Svetog pričešća na samrti.
Pozivajući se na Svetog Vasilija Velikog i Svetog Grigorija Niskog, u tekstu se objašnjava da za teško bolesne ne važe uobičajena pravila posta pred pričešće.
- Za bolesne ne važi pravilo strogog posta pred pričešće. Bolesni i umirući se mogu pričestiti u bilo koje doba dana ili noći, bez obzira da li su uzeli hranu ili lek - navodi se.
Dodaje se i da Sveto pričešće nije samo duhovna uteha, već i lek za dušu i telo.
- Pričešće je lek za dušu i telo. Sveti oci svedoče da Sveta Čaša umirućem olakšava predsmrtne muke, unosi Hristov mir u njegovo biće, a neretko, ako je volja Božija, donosi i čudesno telesno iseljenje tamo gde je medicina digla ruke.
Autor se osvrće i na čestu zabludu da bi dolazak sveštenika mogao da uplaši bolesnika. Podseća na reči Svetog Teofana Zatvornika, koji je takav stav smatrao pogrešnim.
- Čovek na samrti, čak i kada ne može da govori, predviđa svoj odlazak. Pojava sveštenika, topla ispovest i primanje živoga Hrista ne donose strah, već neizrecivu utehu. Čovek tada oseća da nije ostavljen od Boga i da smrt nema posljednju reč. Čak i ako je bolesnik u polusvjesnom stanju, sveštenik će, ukoliko postoji i najmanja mogućnost da bolesnik proguta česticu, prineti Svetu tajnu, jer blagodat deluje i prevazilazi ljudsku nemoć.
Na kraju teksta upućen je poziv svim vernicima da brinu o svojim starima i bolesnima i da ne odlažu pozivanje sveštenika.
- Ne dozvolimo da naši bližnji odu sa ovoga sveta neispoveđeni i nepričešćeni. Poziv svešteniku u bolničku sobu ili do kućne postelje nije znak da smo odustali od života, već znak da verujemo u život večni - zaključuje se u tekstu.
Samo iskreno pokajanje priprema dušu za svetu tajnu pričešća - bez njega pristupanje svetom putiru je prazan hod. Zašto je ispovest postala „propusnica“ za Pričešće, šta o tome kažu kanoni i Sveti Oci i zbog čega protojerej Vadim Gladkij upozorava da se vera ne sme svesti na red i pečat. Potresna priča sa duhovne tribine razotkriva zašto ogorčenost zatvara vrata Svetinje i kako bol može postati prepreka, a ne put. Upravnik Misionarskog odeljenja AEM objašnjava zašto Sveta tajna ispovesti nije formalnost pred pričešće, već lečenje duše - da da čovek preispita sebe i zašto je iskrena priprema ključna za istinsku promenu života

EVO KADA PRIČEŠĆE MOŽE BITI OPASNO: Starac Sampson upozorava da oprost greha zahteva više od ispovesti
DA LI JE ISPOVEST OBAVEZNA PRE SVAKOG PRIČEŠĆA: Otac Vadim rešava dilemu o kojoj se u Crkvi često ćuti, a svi o njoj razmišljaju
“NIKADA VIŠE NE MOŽEŠ DA SE PRIČESTIŠ!”: Mitropolit Neofit otkriva zašto je jednom udovcu posle ispovesti zabranio da pristupa Svetoj čaši
KAKO SE PRAVILNO PRIPREMITI ZA ISPOVEST: Otac Oliver Subotić otkriva zašto mnogi dolaze nespremni i propuštaju suštinu pokajanja
Pred veliki praznik mnogi vernici se pitaju kako da se pravilno pripreme za odlazak u hram i šta je potrebno znati pre nego što pristupe jednoj od najvećih svetinja pravoslavne vere.
Otac Oliver upozorava da površno priznanje grehova, ispovest „u prolazu“ tokom liturgije i pogrešno shvatanje razrešne molitve mogu čoveka ostaviti u zabludi da je očistio dušu.
U jednoj od svojih poslednjih beseda, počivši vladika šumadijski podsetio je da Sveta Tajna zahteva post, molitvu i ispovest, a ne brzinske rituale, ističući značaj dublje duhovne pripreme i iskrenog susreta sa Bogom.
Sveštenik Goran Nuhanović otkrio je kako obična štićenica staračkog doma, pred odlazak s ovoga sveta, kroz ispovest i pričešće doživela viziju nebeske svetlosti i prizvala prisustvo svetitelja.
Kada se pojave nemir, praznina i nezadovoljstvo, ljudi često traže uzrok u okolnostima i drugima, ali svetogorski starac ukazuje na dublji razlog i poziva na unutrašnje preispitivanje.
U besedi za utorak 8. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o najvažnijem izboru svakog čoveka: da li će ostati duhovno nepomičan i prazan ili će svoj život graditi na veri, ljubavi i zajednici sa Bogom.
Mnogi veruju da porodicu najviše ugrožavaju veliki sukobi, ali kiparski arhijerej upozorava na nešto mnogo tiše što može da promeni odnos dvoje ljudi.
Veliki ruski svetitelj govorio je da krsni znak nije običan pokret ruke, već molitva, zaštita i svedočanstvo pripadnosti Hristu, zbog čega vernik treba da mu pristupa sa pažnjom, strahopoštovanjem i živom verom.
Dva brata na putu ka moru otkrila su da najveće blago nije ono koje se može poneti u rancu, već ono koje ostaje zauvek u srcu.
Istoričar Boris Stojkovski i osnivač fondacije Lazarica Aleksandar Avramov svedoče o tragovima pisanog nasleđa ostroškog čudotvorca u vatikanskim arhivima, dok pitanje njihove dostupnosti i dalje nema zvaničan odgovor.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Mnogi veruju da porodicu najviše ugrožavaju veliki sukobi, ali kiparski arhijerej upozorava na nešto mnogo tiše što može da promeni odnos dvoje ljudi.
Iz ugla kanonskog pravoslavlja, reč je o pokušaju stvaranja paralelne crkvene strukture bez priznanja i apostolskog prejemstva, dok se iza priče o "novoj crkvi" otvara i pitanje prisvajanja srpskih svetinja
Na dan kada Crkva slavi ovog velikomučenika, vernici se podsećaju priče o ugodniku Božjem koji je napustio službu rimskog cara i prihvatio put hrišćanske vere, zbog čega je podneo mučeničku smrt.