EVO KADA PRIČEŠĆE MOŽE BITI OPASNO: Starac Sampson upozorava da oprost greha zahteva više od ispovesti
Samo iskreno pokajanje priprema dušu za svetu tajnu pričešća - bez njega pristupanje svetom putiru je prazan hod.
Čovek ne bi smeo da bude ostavljen bez duhovne pomoći u poslednjim trenucima života.
Pričešće teških bolesnika i umirućih jedna je od najvažnijih, ali često i najviše zanemarenih tema u životu pravoslavnih vernika.
Upravo na njen značaj ukazuje tekst objavljen na sajtu Hrama Vaznesenja Gospodnjeg u Banji Vrućici, u kojem se vernici podsećaju da pozivanje sveštenika u momentima dok su nam bližnji na samrti, nikad ne treba izbegavati.
Kako se navodi, suočavanje sa smrću voljene osobe često izaziva strah i nevericu, zbog čega porodice iz pogrešne samilosti ili bojazni da će uznemiriti bolesnika odlažu dolazak sveštenika. Međutim, učenje Crkve je drugačije.
- Sveti oci naše Crkve, međutim, uče nas sasvim drugačije. Oni prelazak iz ovog života u večnost ne vide kao tragediju, već kao rođenje za večnost, a Sveto pričešće na samrti nazivaju najvažnijim imenom: "Hleb za put u večni život" - navodi se u tekstu.
Zatim se podseća na reči Svetog Jovana Zlatoustog, koji govori o snazi pričešća u času čovekovog odlaska sa ovog sveta. Kako se ističe, duša koja odlazi potkrepljena Svetim tajnama neustrašivo prolazi kroz mitarstva, dok anđeli u njoj prepoznaju građanina Carstva nebeskog.
- On objašnjava da anđeli, videći na usnama i u srcu umirućeg Krv i Telo Hristovo, prepoznaju u njemu građanina neba i prate ga sa radovanjem. Ako Sveto pričešće primimo pred sam odlazak, ono nam postaje najsigurniji štit protiv demona podnebesnih - svedoče Sveti Oci, prenosi tekst.
Naglašava se i da čovek ne bi smeo da bude ostavljen bez duhovne pomoći u poslednjim trenucima života.
- Sveti oci nas podsećaju da čovek pred smrt ne sme biti ostavljen sam. Najveća ljubav koju porodica može pokazati prema svom umirućem članu nije u tome da mu obezbedi samo medicinsku negu i tišinu, već da mu obezbijedi mir sa Bogom kroz ispovest i pričešće.
Posebno mesto zauzima objašnjenje crkvenih kanona koji pokazuju veliku blagost prema teško bolesnima. Podseća se da Prvi vaseljenski sabor u 13. kanonu propisuje da niko, pa ni oni koji su pod najtežim crkvenim zabranama, ne sme biti lišen Svetog pričešća na samrti.
Pozivajući se na Svetog Vasilija Velikog i Svetog Grigorija Niskog, u tekstu se objašnjava da za teško bolesne ne važe uobičajena pravila posta pred pričešće.
- Za bolesne ne važi pravilo strogog posta pred pričešće. Bolesni i umirući se mogu pričestiti u bilo koje doba dana ili noći, bez obzira da li su uzeli hranu ili lek - navodi se.
Dodaje se i da Sveto pričešće nije samo duhovna uteha, već i lek za dušu i telo.
- Pričešće je lek za dušu i telo. Sveti oci svedoče da Sveta Čaša umirućem olakšava predsmrtne muke, unosi Hristov mir u njegovo biće, a neretko, ako je volja Božija, donosi i čudesno telesno iseljenje tamo gde je medicina digla ruke.
Autor se osvrće i na čestu zabludu da bi dolazak sveštenika mogao da uplaši bolesnika. Podseća na reči Svetog Teofana Zatvornika, koji je takav stav smatrao pogrešnim.
- Čovek na samrti, čak i kada ne može da govori, predviđa svoj odlazak. Pojava sveštenika, topla ispovest i primanje živoga Hrista ne donose strah, već neizrecivu utehu. Čovek tada oseća da nije ostavljen od Boga i da smrt nema posljednju reč. Čak i ako je bolesnik u polusvjesnom stanju, sveštenik će, ukoliko postoji i najmanja mogućnost da bolesnik proguta česticu, prineti Svetu tajnu, jer blagodat deluje i prevazilazi ljudsku nemoć.
Na kraju teksta upućen je poziv svim vernicima da brinu o svojim starima i bolesnima i da ne odlažu pozivanje sveštenika.
- Ne dozvolimo da naši bližnji odu sa ovoga sveta neispoveđeni i nepričešćeni. Poziv svešteniku u bolničku sobu ili do kućne postelje nije znak da smo odustali od života, već znak da verujemo u život večni - zaključuje se u tekstu.
Samo iskreno pokajanje priprema dušu za svetu tajnu pričešća - bez njega pristupanje svetom putiru je prazan hod. Zašto je ispovest postala „propusnica“ za Pričešće, šta o tome kažu kanoni i Sveti Oci i zbog čega protojerej Vadim Gladkij upozorava da se vera ne sme svesti na red i pečat. Potresna priča sa duhovne tribine razotkriva zašto ogorčenost zatvara vrata Svetinje i kako bol može postati prepreka, a ne put. Upravnik Misionarskog odeljenja AEM objašnjava zašto Sveta tajna ispovesti nije formalnost pred pričešće, već lečenje duše - da da čovek preispita sebe i zašto je iskrena priprema ključna za istinsku promenu života

EVO KADA PRIČEŠĆE MOŽE BITI OPASNO: Starac Sampson upozorava da oprost greha zahteva više od ispovesti
DA LI JE ISPOVEST OBAVEZNA PRE SVAKOG PRIČEŠĆA: Otac Vadim rešava dilemu o kojoj se u Crkvi često ćuti, a svi o njoj razmišljaju
“NIKADA VIŠE NE MOŽEŠ DA SE PRIČESTIŠ!”: Mitropolit Neofit otkriva zašto je jednom udovcu posle ispovesti zabranio da pristupa Svetoj čaši
KAKO SE PRAVILNO PRIPREMITI ZA ISPOVEST: Otac Oliver Subotić otkriva zašto mnogi dolaze nespremni i propuštaju suštinu pokajanja
Pred veliki praznik mnogi vernici se pitaju kako da se pravilno pripreme za odlazak u hram i šta je potrebno znati pre nego što pristupe jednoj od najvećih svetinja pravoslavne vere.
Otac Oliver upozorava da površno priznanje grehova, ispovest „u prolazu“ tokom liturgije i pogrešno shvatanje razrešne molitve mogu čoveka ostaviti u zabludi da je očistio dušu.
U jednoj od svojih poslednjih beseda, počivši vladika šumadijski podsetio je da Sveta Tajna zahteva post, molitvu i ispovest, a ne brzinske rituale, ističući značaj dublje duhovne pripreme i iskrenog susreta sa Bogom.
Sveštenik Goran Nuhanović otkrio je kako obična štićenica staračkog doma, pred odlazak s ovoga sveta, kroz ispovest i pričešće doživela viziju nebeske svetlosti i prizvala prisustvo svetitelja.
Reči svetogorskog starca o ljudskoj slabosti otkrivaju zašto jedan pad ne mora da bude kraj borbe, već trenutak iz kojeg se može izvući važna pouka za ono što dolazi.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.
Vreme je dar koji čovek dobija od Boga, a način na koji ga koristi govori mnogo o njegovom životu.
Susret jereja Leonida Bratkova sa sedamdesetogodišnjom Anom otvorio je pitanje da li je krštenje samo utočište pred smrću ili poziv na promenu i oproštaj.
Nove pesme mitropolita zvorničko-tuzlanskog posvećene su svetiteljima, Presvetoj Bogorodici, monaškom životu, veri i duhovnom podvigu, a nastale su prema njegovim autorskim stihovima.
Pevačica je tokom privatne posete manastiru Varlam provela tri sata, upoznala se sa monaškim životom i zatražila savet o duhovnim pitanjima od starešine ovog drevnog središta Pravoslavne crkve.
Kada su se Mihajlo i Ana izgubili u šumi, neobičan drveni krstić i zvuk crkvenog zvona poveli su ih putem na kojem su otkrili da pomoć ponekad stiže onda kada joj se najmanje nadamo.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.
Zrna soje, luk, praziluk i začini daju ovom posnom jelu bogat ukus, a priprema bez ulja čini ga odličnim izborom za dane strogog posta.
Nije najveća nesreća umoriti se od života, već jednoga dana shvatiti da smo bili toliko zauzeti živeći, da život nismo ni primetili, upozorava iguman.