Dan kada SPC obeležava praznik posvećen ovom svetitelju, podseća nas na hrabrost i neustrašivost koju je on pokazao u vremenima kada je hršćanstvo bilo pod pretnjom i nepravdom.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici 4. septembra sećaju se hrabrosti Svetog mučenika Agatonika, čija neustrašivost i vera u vreme progona postaju inspiracija za sve pravoslavce.
U srcu Nikomidije, drevnog grada severoistočno od Mramornog mora, Sveti Agatonik zajedno sa Svetim Zotikom i mnogim drugima, svojim životom i propovedima, odolevao je pritisima idolopoklonstva i ohrabrivao ljude da kroče putem istinite vere.
Njihova hrabrost u odbrani hrišćanske vere bila je nepopustljiva uprkos strašnim progonom koji je predvodio carski namesnik Maksimijan.
Dok je Maksimijanova vlast širila strah i nasilje, Svetog Zotika uhvatili su u mestu Karpinu, a mnoge njegove učenike mučili su i pogubili na krstu. Sam svetac Zotik, zajedno sa Svetim Agatonikom, Prinkipsom, Teoprepijom, Akindinom, Severijanom, Zenonom i mnogim drugima, uhvaćen je, vezan proveden kroz razne gradove sve do Vizantije.
Profimedia
Ikona Svetog mučenima Agatonika
U ovom neizmernom mučenju i progonu, mnogi od njih su pali na putu, gubići živote od rana i iscrpljenosti. Sveti Zotik, Teoprepije i Akindin pali su blizu Halkidona, dok je Svetom Agatoniku, nakon najtežih ispitivanja, postradao u Trakiji, u mestu Silimvriju, gde je pretrpeo mučeničku smrt mačem.
Čast i poštovanje koje upućujemo Svetom Agatoniku i njegovim sapatnicima nije samo izraz pobožnosti već i duboke zahvalnosti za njihove žrtve. Sveti mučenik Agatonik je simbol nepokolebljivog duha i neizmjerne vere, i njegovo ime u srcima vernika oživljava plamen svetlosti i nade, u svetlu pravoslavne tradicije i duhovnog blagoslova.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Sveta Teodosija Tirska, koju Srpska pravoslavna crkva slavi 11. juna, svojim životom i čudesnim stradanjem pokazala je snagu vere koja ne zna za strah – i ostavila večni trag u duhovnom pamćenju hrišćanstva.
Ovaj svetac bio je dvorjanin paganskog cara Trajana, pa je hrišćanstvo ispovedao tajno. Kada je bio razotkriven i primoran da prinese žrtvu rimskim bogovima, s gnušanjem je odbio i žrtvovao svoj život za Isusa Hrista.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima