Savršeno očuvano i miomirisno telo srpskog svetitelja preneto je posle godinu dana od smrti u Srbiju, a njegove čudotvorne mošti navodno su izlečile mnoge Bugare i Srbe koji su pratili povorku na putu ka crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u manastiru Mileševa.
Na današnji dan 1236. godine umro je Sveti Sava, utemeljivač SPC, školstva i države.
Na povratku sa jednog od hodočašća u Svetu zemlju, smrt ga je zatekla u Velikom Trnovu, tadašnjem sedištu bugarske države.
Sveti Sava je pred sam kraj života započeo misiju koja je trajala 16 meseci, a tokom koje je u jednoj godini posetio trojicu istočnih patrijarha - jerusalimskog, aleksandrijskog i antiohijskog. Cilj tih poseta bilo je učvršćivanje pozicije Srpske pravoslavne crkve, i pomoć Ivanu Asenu drugom, kako bi obnovio bugarsku Patrijaršiju.
Wikipedia
Car Ivan Asen II
Po povratku iz Palestine, na putu ka otadžbini, u januaru je prihvatio poziv svog velikog prijatelja, bugarskog cara i posetio tadašnju carsku prestonicu, Veliko Trnovo, "Carevgrad", gde je dočekan sa najvišim počastima. Učestvovao je na velikom osveštenju vode na reci Jantri, gde se prehladio, pao u postelju bolestan, verovatno i premoren od dugog puta i nakon kratkog bolovanja - 12/27. januara iste godine umire.
Njegova smrt se u Trnovu tada tumačila kao božanski znak. Trnovo je "od boga izabran grad", i iz toga razloga je Bugarska crkva odbila je da odmah izruči sarkofag sa njegovim moštima Srbiji, a tome se pristupilo krajem 1237.
Kako u "Žitiju Svetog Save" piše Domentijan, srpski svetac je u Bugarsku stigao brodom i iskrcao se u Nesebaru, gde ga je dočekala carska svita, koja ga je zatim pratila do Trnova:
O tome kako se bugarski car odnosio prema bolesnom svecu, Domentijan piše sledeće:
Wikipedia
Crkva svetih 40 mučenika u Velikom Trnovu
- I kada je on od truda bolovao, predade mu car svoje palate, koje su za samoga cara načinjene radi toplote, tako da ima sebi utešenje, i predade mu sluge svoje da mu služe svakim dovoljstvom. A sam, davši mu mnogo zlato, koje trebovaše zbog svetih potreba, i blagoslovivši se sa Preosvećenim, iziđe izvan grada u druge dvore radi lova.
Sveti Sava je sahranjen 1236. godine uz najveće počasti u Crkvi svetih 40 mučenika u Velikom Trnovu.
Bugarski car Ivan Asen II najpre odbio da preda kralju Stefanu mošti njegovog brata Save, ali je odluku promenio navodno nakon sna u kom mu se Sava javio i preneo mu božju zapovest da njegovo telo prenese srpskom narodu.
Wikipedia
Sveti Sava
Savršeno očuvano i miomirisno telo srpskog svetitelja preneto je posle godinu dana od smrti u Srbiju, a njegove čudotvorne mošti navodno su izlečile mnoge Bugare i Srbe koji su pratili povorku na putu ka crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u manastiru Mileševa.
Njegove mošti zbog ogromnog poštovanja koje su uživale, ne samo kod pravoslavnih Srba, spalio je Sinan Paša 1594. na Vračaru, tada pored Beograda. Na tom mestu nalazi se današnji velelepni hram posvećen Svetom Savi.
Sveti Teofan, u svojoj misli za 31. nedelju po Pedesetici, želi da nas podseti na važnost vođenja duhovnog života, kao i na krajnji cilj svakog hrišćanskog truda. U prvom delu, on naglašava da su pastiri i učitelji, koje je Gospod darovao Crkvi, ključni vodiči na putu spasenja. Ovi duhovni lideri nisu samo obični ljudi, već su nosioci božanske pomoći, kroz koju Gospod upravlja svakim ko iskreno traži pomoć. Oni pomažu hrišćanima u teškim trenucima, čak i kada spolja izgleda da pomoć nije moguća.
Za Svetog Teofana, put ka istinskoj veri započinje pokajanjem. Pokajanje nije samo trenutni trenutak kajanja, već proces stalnog povratka k Bogu i preobražaja života. U tom procesu, vernik izgovara: „Sagreših, ali neću više. Hećy više da grešim, nego ću da živim po zapovestima“. Ove reči označavaju odlukost i posvećenost da se živi u skladu sa Božjim zapovestima, a to je osnovna snaga koja vodi kroz duhovni život.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
U poprazništvo Savindana, u Hramu Svetog Save patrijarh srpski Porfirije dočekao je očinskom rečju đake, pretvarajući svečanost u živi čas vere, istine i odgovornosti koji nadilazi praznični protokol.
Dok su zvona pozivala na prazničnu radost, nevidljiva ruka je pokušala da preseče vezu između Crkve i vernog naroda: organizovana akcija na mreži otvorila je pitanje ko bira upravo svetinje kao metu i zašto.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Marko Jevtić objašnjava kako bogoslužbeni poredak, a ne puka računica datuma, određuje kada svetitelj zaista dobija svoje mesto u kalendaru i zašto je u tom izboru suština važnija od forme.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete apostole Aristarha, Puda i Trofima po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatera i Kerkiru devicu po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Vincence, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.