U manastiru koji kroz vekove čuva identitet i duhovnost srpskog naroda, na praznik čudotvorne ikone, sabrani vernici iz otadžbine i rasejanja ponovo su se poklonili svetinji poznatoj kao Krasnica Pećka – zaštitnici srpskog roda.
U manastiru Pećka Patrijaršija, duhovnom i istorijskom središtu srpskog naroda, 30. maja 2025. godine svečano je proslavljen praznik čudotvorne ikone Pećke Bogorodice, svetinje koju narod vekovima naziva i Krasnicom Pećkom. U atmosferi duboke pobožnosti, svetu liturgiju služio je vladika jenopoljski Nikon, uz sasluženje vladike velikobritansko-Irskog Nektarija. Pored sestrinstva manastira, sabranju su prisustvovali vernici iz svih srpskih zemalja, kao i iz dijaspore. pristigli kako bi se pomolili pred ikonom koju naroda prepoznaje kao zaštitnicu i utešiteljku srpskog roda.
SPC
Čudotvorna ikona Bogorodica Pećka, zaštitnica srpskog naroda
U prostranom manastirskom hramu, pod svodovima gde se vekovima čuva sećanje na svetosavsku duhovnost i srpsku državnost, sabrani su sa verom i suzama izgovarali reči akatista posvećenog Pećkoj Bogorodici: „Raduj se, Zaštitnice i Spasiteljko srpskog roda krstonosnog.“ Ovaj akatist, koji se u Pećkoj Patrijaršiji čita svakog dana na kraju večernje službe, napisao je 1894. godine mitropolit beogradski Mihajlo, a sa crkvenoslovenskog na srpski preveo Sveti Justin Ćelijski.
Istorija Pećke Bogorodice
Prema predanju Crkve, čudotvornu ikonu Majke Božje Pećke naslikao je Sveti apostol i jevanđelist Luka svega 48 godina nakon Rođenja Hristovog, u Getsimanskom vrtu, nedaleko od mesta gde je počivalo telo Presvete Bogorodice do Njenog slavnog Uspenja. Ikona je potom prošla dug put kroz vekove i prostore – od Jerusalima, preko Carigrada, Hersona i Velikog Novgoroda, pa nazad do Svetog grada.
SPC
Liturgiju je služio vladika Nikon, uz sasluženje vladike Nektarija
Jedno predanje kaže da je ikonu u Srbiju doneo lično Sveti Sava, koji ju je dobio na dar od carigradskog patrijarha u Nikeji, prilikom posvećenja za prvog srpskog arhiepiskopa. Prvobitno je bila postavljena u manastiru Žiča, sedištu Srpske arhiepiskopije, ali je kasnije preneta u Peć, kada je sedište preneto tamo, u skladu sa svetosavskim zaveštanjem. Otada je postala nerazdvojna od Pećke Patrijaršije, simbola srpske crkvene samostalnosti i jedinstva.
Zbog svoje posebne blagodati i duhovne lepote, narod ju je prozvao Krasnica Pećka. Verna kopija ove ikone nalazi se i u Beogradu, u hramu Pokrova Presvete Bogorodice, u znak sećanja na njen višemesečni boravak u prestonici 1936. godine. Pred ovom kopijom se svake sedmice, petkom, čita akatist.
Praznik Pećke Bogorodice obeležava se dan nakon Vaznesenja Gospodnjeg i svake godine okuplja vernike oko svetinje koja je preživela vekove i carstva, ostajući simbol vernosti, nade i molitvene snage srpskog naroda. U tišini pećkih zidina, pod okriljem planine i neba, ona i danas tiho svedoči o prisustvu Majke Božje među svojom decom.
Presvete Bogorodice sa Mladencem Hristom u naručju počela da ispušta miro pred očima oca Simeona, a vernici ovo retko čudo vide kao snažan znak s neba i poziv na veru, molitvu i pokajanje.
U manastiru Devič na Kosmetu, gde počivaju mošti Svetog Joanikija, zabeleženo je svedočanstvo iz Prvog svetskog rata koje je ostavio Sveti Nikolaj Žički – o tome kako se Božija pravda sručila na ruku podignutu protiv svetinje.
U srcu Kosova i Metohije, pod svodovima drevnog manastira, služena je liturgija koja je postala mnogo više od verskog obreda – postala je podsećanje ko smo, odakle dolazimo i zašto ne smemo zaboraviti ono što nas veže.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Čarls Bačik-Bel, gej anglikanski sveštenik iz Londona, rekao je da je dokument bio zastareo čak i u vreme objavljivanja i da je korišćen da bi se ljudi isključili sa puta rukopoloženja.
Na dan osvećenja hrama miniranog devedesetih, episkop Kirilo poslao snažnu poruku o ljubavi, veri i bratstvu, dok su vernici plakali od radosti pred moštima svetih mučenika.
Samoubistvo 35-godišnjeg italijanskog sveštenika duboko je potreslo katoličku zajednicu i pokrenulo važnu debatu o usamljenosti koju mnogi sveštenici tiho proživljavaju.
Tikvice punjene pečurkama i pirinčem donose miris leta i duha, mogu se spremati na ulju ili vodi, a otkrivamo zašto je ovaj recept vekovima ostao neizostavan u pravoslavnim domovima.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Iskustvo Svetog Osijasa Nifona, episkopa Kostantinjanisa, podseća nas na nevidljivu moć vere i božanske blagodati, koja se manifestuje kroz čudotvorno ulje iz kandila Presvete Bogorodice.
Jedna od najpoštovanijih pravoslavnih ikona, koja se slavi 7. februara, vekovima svedoči o milosti Majke Božje, a priče o njenoj čudotvornoj moći ne prestaju da inspirišu verne.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Ovaj praznik podseća nas na moć molitve i neiscrpnu duhovnu snagu koja se prenosi generacijama kroz vekove i prostore, od drevnog Carigrada do današnje Srbije.
Srpska pravoslavna crkva 13. jula proslavlja Svete novomučenike jastrebarske i sisačke, a jeromonah Pamfil (Osokin) u potresnom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti daje dramatičan osvrt na stradanja koja su mnogi zaboravili.
Samoubistvo 35-godišnjeg italijanskog sveštenika duboko je potreslo katoličku zajednicu i pokrenulo važnu debatu o usamljenosti koju mnogi sveštenici tiho proživljavaju.
Turski izvori Privinu Glavu pominju sredinom 16. veka i to pod imenom "Pribiglava", a navedeno je i da je u pitanju bogat manastir sa vinogradima, njivama i velikim zemljišnim posedom.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.