U duhovnom centru pravoslavlja na Kosovu i Metohiji, nestala je iskušenica, čiji tragovi vode u misterioznu tišinu sveta. Šta stoji iza ovog slučaja i kako je svetinja pogođena neobjašnjivim događajem koji podseća na zagonetke prošlih vremena?
U manastiru Gračanica, koji je vekovima bio utočište duhovnosti i nade, zadrhtala je tišina. Nestala je iskušenica koja je u ovoj svetinji boravila od februara ove godine, piše. Kako piše Kossev, prijava o njenom nestanku stigla je u Kosovsku policiju 24. decembra ove godine, dan koji je, u svojoj hladnoj i turobnoj atmosferi, donio ne samo prazničnu pomrčinu, već i zagonetnu tugu.
Manastir Gračanica, koji je odavno postao simbol opstanka i borbe srpskog naroda na ovim prostorima, sada se suočava s nečim što ne može objasniti ni najuzvišenija monaška pravila. U sobi u kojoj je iskušenica boravila, pronađena su samo njena lična dokumenta. Svedokinja događaja priča o praznoj sobi, koja je, više nego ikada, odzvanjala pitanjima, neodgovorenim strahovima i skrivenim odgovorima.
Gračanica, nekada muški manastir, obnovljen posle Drugog svetskog rata, danas nosi miris ženskog monaštva. U njemu živi oko 20 monahinja, posvećenih ikonopisanju, vezu, poljoprivredi i svakodnevnim monaškim poslušanjima. I dok Gračanica čuva tajne svoga postojanja, čini se da ni ona sama nije imuna na neobjašnjive događaje koji su se odigrali u njenim zidovima.
Od 1999. godine, manastir Gračanica je postao ne samo duhovno, već i političko središte. U njemu se održavaju sastanci i skupovi, a svakodnevni susreti sa međunarodnim predstavnicima imaju za cilj opstanak i život srpskog naroda na ovom zemljištu.
U ovoj svetinji, pitanja o sudbini nestale iskušenice ni najmanje ne zvuče kao tek još jedan od svakodnevnih izveštaja. Ovdje je svaki trenutak nosio težinu, svaki trag na zemlji značio ne samo fizički gubitak, već i gubitak nade, verovanja, postojanja.
Iako je slučaj nestale osobe otvoren, kosovskoj policiji trenutno nije poznato gde se ona nalazi. Kako je moguće da žena koja je posvetila svoj život Bogu i manastiru, nestane iz svetog prostora? Da li iza njenog nestanka stoji neka mračna ruka, neki nevidljivi zli uticaj, ili je nestala u tišini koju niko nije čuo?
Monahinja Marija iz manastira Beška na Skadarskom jezeru, sestra Dragutina Lalatovića, jednog od uhapšenih mladića na slavi manastira Dečani, poručila je da je hapšenje test vere. Ona je istakla da Dragutin, poznat po humanitarnom radu i podršci srpskom narodu na Kosovu.
Poseta komandanta KFOR-a ovom pravoslavnom manastiru došla je u istom danu kada je eparhija raško-prizrenska javno iznela zabrinutost zbog novih „javnih i neodgovornih izjava pojedinih javnih ličnosti u kosovskom albanskom društvu“.
Nakon poslednjih izjava albanskih zvaničnika o "etničkom čišćenju" Srba sa Kosova i Metohije i tvrdnji da se u srpskim crkvama skriva oružje, Eparhija raško-prizrenska je reagovala upozoravajući na opasnost širenja lažnih informacija koje pogoršavaju međunacionalnu i versku tenziju u ovom delu Balkana.
Eparhija raško-prizrenska oštro reaguje na poziva na nasilje visokog funkcionera stranke "Nova kosovska alijansa", upozorivši na posledice prećutnog odobravanja ovakve retorike u društvu koje tvrdi da teži evropskim vrednostima.
Između kafe i sudskog procesa – stanovnici ovog grada, gde su linije razdvajanja ne samo fizičke, već i duhovne, opstaju, bez obzira što svako od njih lako može postati junak Kafkinog romana.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nekada se kuvao bez mnogo komplikovanja, od namirnica koje su bile pri ruci, a upravo spoj povrća, začina i kremastog završetka daje mu poseban karakter.
U vreme cara Prova Trofim i Savatije odbili su da učestvuju u obredu posvećenom Apolonu, dok je senator Dorimedont zbog svoje vere podelio njihovo stradanje.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
U Nacionalnom muzeju istorije Rumunije otvorena je potresna izložba o najugroženijim svetinjama Evrope – manastirima na Kosovu i Metohiji koji, uprkos nasilju i pokušajima brisanja, ostaju stubovi pravoslavne vere i identiteta jednog naroda.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.