"TO NIJE STAV PATRIJARHA PORFIRIJA": Demanti Informativne službe Srpske pravoslavne crkve
Saopštenje SPC vam prenosimo u celosti.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, teolog Tamara Gajić Jovanović analizira stavove svoje koleginice Jelene Petrović i ukazuje na suštinsko nerazumevanje identiteta i misije Crkve.
“U tekstu ‘Crkveni vrh nije (bio) uz studente‘, objavljenom u glasilu koje bogoslovskim imenom kameleonski skriva crkvorušiteljske namere, autor Jelena Petrović iznosi niz ličnih zaključaka, spekulacija, pa moglo bi se reći i napada na Srpsku pravoslavnu crkvu”, piše Tamara Gajić Jovanović, teolog iz Beograda, i nastavlja:
‘Nespretnom upotrebom teze po kojoj su „praktične posledice i percepcija šire okoline često važnije od namera aktera‘, autorka implicira da je osnova na kojoj Crkva treba da vrši svoju misiju u svetu uslovljena reakcijom i percepcijom društva u kojem se nalazi, što bi značilo da ukoliko ‘šira javnost’, ili bar grupa istomišljenika gospođe Petrović, ne podržava i ne potvrđuje Crkvu, ona prestaje da bude to što jeste.
Iako svetlosnim godinama udaljen od Istine, stav Jelene Petrović, nažalost, nije stran ni potpisnicima pisma ‘Ne u naše ime!’ objavljenog na svim glasilima ‘United Media‘ grupe.

Ne želeći da verujem u postojanje loše namere, i otpisujući autorki pisma ponesenost trenutkom, ipak osećam potrebu da istaknem da, po svemu sudeći, autorka koja se potpisuje kao teolog, pokazuje suštinsko nerazumevanje identiteta Crkve i njene uloge u javnoj sferi.
Konstatujući na početku teksta da ‘Crkva nije samo nekoliko episkopa glasnogovornika i drugih predstavnika‘, gospođa Petrović daje svoju odrednicu crkvenog identiteta, koja glasi: ‘Crkva je danas svako ko se okuplja u ime pravde, istine i slobode. Crkva je i svaki onaj episkop, koji oseća volju svog naroda i koji postupa slobodno i po savesti‘. Netačno! Crkva je sabor krštenih ljudi, koji su Duhom Svetim sabrani oko Hrista, u zajednicu Tela i Krvi Njegove.
Ističući da je ‘Crkva svako ko se okuplja u ime pravde, istine i slobode’, autor svodi Crkvu na nivo nekakve institucije ili nevladine organizacije koja svoj identitet, svoje ‘ja‘, crpi iz istorije ovoga sveta i društveno-političkih konstelacija.
Autorka pomenutih redova naglašavajući pitanje identiteta Crkve ‘danas‘ implicira da je njen identitet promenljiv. Nažalost, u ovome se ogleda tragedija njenog pogleda na Crkvu: nemogućnost sagledavanja Srpske pravoslavne crkve kao Crkve Hristove, one iste u vekove vekova, čija je glava sam Hristos, koju vrata ada neće nadvladati (Mt. 16, 18).
Ipak, čini mi se da je koleginicu Petrović potrebno podsetiti da Crkva postoji u vremenu, ali su njeni temelji vanvremenski i stoga ona sebe ne određuje u odnosu na istoriju, već sobom transformiše i menja istoriju. U našem slobodarskom narodu, Carstvo koje je doveka je uvek bilo merilo zemaljskog carstva.
Ipak, koleginica Petrović potencira da pitanje, koje moraju da postave sebi svi oni koji se predstavljaju kao ‘pomiritelji’, a povodom tragedije u Novom Sadu i studentskih protesta, jeste: ‘Da li su vernici i društvena zajednica zadovoljni našim odgovorom?’
Čini se izlišnim da je teologu potrebna ovakva vrsta podsećanja: Merilo Crkve je Jevanđelje Hristovo, a ne očekivanje društvene zajednice. Crkva se u svojoj misiji nikada nije vodila populističkim oportunizmom, koji nam koleginica Petrović preporučuje, kvalifikujući poziv ‘na bratsku ljubav i pomirenje’ kao ‘nedifinisanu odgovornost’.
Ipak, ako makar i letimično pogledamo sajt Srpske pravoslavne crkve, kao i glasila drugih eparhija, biće nam jasno da poziv Crkve na odgovornost nije nedifinisan. Naprotiv! Poziv na političku i moralnu odgovornost, kao i na odgovornost pred zakonom posle tragedije u Novom Sadu, jasno i nedvosmisleno Njegova Svetost Patrijarh srpski Porfirije istakao je u besedi u Sabornoj crkvi još u decembru, rekavši: ‘Očekujemo da svi vinovnici nesreće odgovaraju adekvatno pred zakonom’, što je i ponovio nakon incidenata u kojima su povređene tri studentkinje, rekavši: ‘Očekujem da krivci za ova i sva druga krivična dela budu kažnjeni u skladu sa zakonom...’
Nasilje je protivno svim hrišćanskim načelima i kao takvo je neprihvatljivo, a posebno prema našim studentima. Poslednji je trenutak da svako od nas učini koliko do njega stoji, da se mržnja i sukobi odmah zaustave. Najveću odgovornost imaju oni koji imaju najveću moć... Molim se Bogu da nam vrati razum, mir i ljubav, koji u ovom teškom trenutku nedostaju’.
Povrh svega, poražavajuće je to što jedan teolog zamera Crkvi na ‘pozivima na molitvu umesto na konkretno delovanje’. Kao da molitva nije konkretno delovanje i ultimativno ‘oružje’ Crkve?! Kao da patrijarh nije duhovni otac koji se moli za svu svoju decu, i svu mladost ‘osnažuje u svemu što je dobro i čestito’?!
No, ovo samo potvrđuje autorkin infantilni pogled na Crkvu, koju izgleda, nažalost, ne doživljava kao svoju, čak ni kao Božju, otpisujući joj preobraženjsku silu molitve”, zaključuje Tamara Gajić Jovanović, teolog.
Saopštenje SPC vam prenosimo u celosti. Kao i uvek, i ovog puta podsećam da nasilje nikada nikome ništa dobro nije donelo, istakao je patrijarh Porfirije. Otac Stevan Jovanović, pomoćnik predsednika Odbora za versku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, govori o istorijskoj ulozi Crkve, njenoj misiji danas i o angažmanu koji treba da ima u javnom životu. Protojerej Slobodan Lukić u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, razmatra izazove sa kojima se Crkva suočava u savremenom društvu, naglašavajući važnost jedinstva i spasonosnosti Božijeg plana u vremenima nesigurnosti i neslaganja.


"TO NIJE STAV PATRIJARHA PORFIRIJA": Demanti Informativne službe Srpske pravoslavne crkve
PATRIJARH PORFIRIJE OŠTRO REAGOVAO NA NASILJE NAD STUDENTIMA: "Zgrožen sam, zahtevam odgovornost"
ZAŠTO NAROD SVE VIŠE OČEKUJE GLAS CRKVE? Jerej Stevan Jovanović otkriva sa kakvim se izazovima SPC danas suočava u javnoj sferi
VAŽNA PORUKA SVIMA KOJI PROZIVAJU CRKVENI VRH DA SE OPREDELE: „Paradoks je to što pojedini sveštenoslužitelji deluju kao da su izvan Crkve, a ne u njoj”
Nakon višenedeljnih tenzija i blokade nastave, protojerej dr Zoran Ranković upozorava da bezbednost i svetost prostora Fakulteta ugrožavaju nepoznati pojedinci, dok u saopštenju otkriva i šta je dogovoreno sa studentima – i zašto je svaka drugačija interpretacija obmana.
Nakon što su pojedini mediji objavili da je studentima onemogućen ulazak u portu hrama u Štitaru, oglasila se Eparhija šabačka i otkrila šta se zapravo dogodilo, optužujući jednog političkog aktivistu za pokušaj zloupotrebe svetinje u političke svrhe.
U vremenu Vaskršnjeg posta, Srpska pravoslavna crkva poziva na bratstvo, unutrašnje pročišćenje i izgradnju međusobnog poverenja, naglašavajući značaj duhovnog pomirenja i socijalne odgovornosti.
U vreme Velikog posta, kada smo pozvani na smirenje i praštanje, u svim crkvama Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke služiće se akatist Majci Božijoj – kao snaga, uteha i put ka duhovnoj obnovi.
Svečanom akademijom u Domu kulture, uz besede mitropolita Atanasija i umetnički program, u Prijepolju je obeleženo 850 godina od rođenja prvog srpskog arhiepiskopa.
U prvu nedelju Božićnog posta, Hram Svetog Save bio je ispunjen vernicima koji su se kroz liturgiju i besedu poglavara Srpske pravoslavne crkve podsetili na najveću hrišćansku vrlinu.
Verni narod i sveštenstvo započinju novo poglavlje duhovnog života u bratunačkom kraju.
U oproštajnom obraćanju, episkop švajcarski deli lične trenutke poslednjih dana svoje majke, zahvalnost za molitve i poruku o duhovnoj svetlosti koja prati odlazak iz ovog života u večnost.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
Molitva nije rezervisana samo za teška vremena.
Zajednička molitva rimskog pape Lava i patrijarha Vartolomeja na Fanaru izazvala je žestoku osudu bratstva manastira Esfigmen, koje tvrdi da je time načinjeno napuštanje svetih kanona.