U svetoj tišini svetinje, gde vekovima kuca srce srpskog pravoslavlja, poglavar Srpske pravoslavne crkve bogoslužio je u prisustvu monaštva, sveštenstva i vernog naroda, uz pojanje hora iz Beograda.
U večernjim časovima, kada se po svetovnom računanju vremena spušta tamna zavesa nad danom, a u Crkvi Hristovoj već svanjava novi liturgijski dan — u petak po zalasku sunca, koji za verne postaje Velika subota — u svetom manastiru Pećka patrijaršija, duhovnom srcu srpskog naroda, oglasile su se reči statija, himni koje prate Hrista položenog u grob, ali ujedno najavljuju zoru vaskrsenja.
Na ovom svetom mestu, koje čuva tišinu vekova i molitveni uzdah svetih arhiepiskopa i patrijarha, 18. aprila, na večernjem bogosluženju koje Crkva naziva jutrenjem Velike subote sa statijama, služio je patrijarh srpski Porfirije. U molitvenoj tišini i dostojanstvu ovog duboko potresnog i nadom ispunjenog bogosluženja, sabralo se monaštvo, sveštenstvo i verni narod, kako bi zajedno pratili Hrista, ne samo do groba, već i do pobede nad smrću.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Jutrenje Velike subote sa statijama u Pećkoj patrijaršiji
U bogosluženju su uzeli molitveno učešće igumanija Haritina sa sestrinstvom Pećke patrijaršije, sveštenstvo Eparhije raško-prizrenske, verni narod, kao i sveštena Patrijarhova pratnja: arhimandrit Danilo, direktor Patrijaršijske upravne kancelarije, protođakon dr Dragan Radić i đakon Vasilije Perić. Liturgijsko pojačanje duhovnog izraza doneli su i članovi hora „Mojsije Petrović” iz Beograda, čiji su glasovi oplemenili ovaj sveti čin i otvorili vrata nadzemaljskog nadahnuća.
Crkva u ovom bogosluženju, kroz statije, oplakuje Hrista koji je položen u grob, ali te suze nisu beznađe, nego seme buduće radosti. Jer, kako kaže sveta liturgijska poezija: „Ne oplakuj me, Majko, gledajući u grobu...” — jer se smrt pokazuje nemoćnom pred Gospodom života.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Jutrenje Velike subote sa statijama u Pećkoj patrijaršiji
Put patrijarha Porfirija kroz svetu srpsku zemlju nastavak je apostolskog hodanja. Već sutradan, 19. aprila, patrijarh srpski služiće svetu liturgiju u manastiru Visoki Dečani, toj svetinji koja svetli poput kandila pod zvezdanim nebom Metohije. A na dan Vaskrsenja Hristovog, najradosnijeg praznika, patrijarh Porfirije će predvoditi svetu liturgiju upravo u Pećkoj patrijaršiji, vaskrsnom srcu pravoslavnog Kosova i Metohije.
Posebnu radost koju donosi Vaskrs, patrijarh će podeliti i sa mladima — darujući stotinu godišnjih stipendija učenicima i studentima sa Kosova i Metohije iz fonda Zadužbine Sime A. Igumanova. Time će, osim liturgijskog, dati i opipljivo svedočanstvo da Crkva ne zaboravlja ni duh ni telo, ni molitvu ni obrazovanje, ni prošlost ni budućnost.
U ovim svetim danima, dok nebo ćuti pred tajnom Hristove smrti, a duše naslućuju pobedu života, Pećka patrijaršija — postojana kroz vekove — još jednom postaje mesto sabranja, utehe, vere i nade.
U susret Vaskrsu, tradicionalno se farbaju jaja - najčešće crvenom, ali i drugim bojama. Jedno posebno jaje izdvaja se i čuva u kući tokom cele godine kao tzv. čuvarkuća.
Na Veliki četvrtak, iz Hrama Svetog Save, poglavar Srpske pravoslavne crkve najavio je da će Hristovo Vaskrsenje proslaviti u Pećkoj patrijaršiji, uprkos zabrani ulaska na teritoriju Kosova i Metohije iz maja prošle godine, poručivši da bez Boga nismo ništa, a s Njim postajemo učesnici večnog života.
U Vaskršnjoj poslanici patrijarh Porfirije i arhijereji SPC pozivaju verni narod i sve ljude dobre volje da se odreknu individualizma i vrate Bogu i liturgijskom životu, jer je to jedini pravi odgovor na savremene krize i nesuglasice koje potresaju društvo.
Na Veliki petak, pred ikonama i kandilima, uz pojanje bogoslova iz Prizrena i vizantijskih horova, izvezeno Hristovo telo položeno je na stoček u hramu gde su stolovali srpski patrijarsi – dok se sveti zavet s Kosova obnavljao u molitvi i suzama.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Drugog dana svoje posete južnoj srpskoj pokrajini, poglavar Srpske pravoslavne crkve služio je Liturgiju u manastiru Visoki Dečani, poručivši vernicima da neprijatelji nisu ljudi, već smrt – jedini istinski protivnik, koga je Hristos pobedio iz ljubavi prema svakome od nas.
U drevnoj svetinji, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Hristovom silasku u smrt kao pobedi nad najvećim neprijateljem čoveka, dok su vernici poneli snažnu poruku nade i utehe.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.