U svetoj tišini svetinje, gde vekovima kuca srce srpskog pravoslavlja, poglavar Srpske pravoslavne crkve bogoslužio je u prisustvu monaštva, sveštenstva i vernog naroda, uz pojanje hora iz Beograda.
U večernjim časovima, kada se po svetovnom računanju vremena spušta tamna zavesa nad danom, a u Crkvi Hristovoj već svanjava novi liturgijski dan — u petak po zalasku sunca, koji za verne postaje Velika subota — u svetom manastiru Pećka patrijaršija, duhovnom srcu srpskog naroda, oglasile su se reči statija, himni koje prate Hrista položenog u grob, ali ujedno najavljuju zoru vaskrsenja.
Na ovom svetom mestu, koje čuva tišinu vekova i molitveni uzdah svetih arhiepiskopa i patrijarha, 18. aprila, na večernjem bogosluženju koje Crkva naziva jutrenjem Velike subote sa statijama, služio je patrijarh srpski Porfirije. U molitvenoj tišini i dostojanstvu ovog duboko potresnog i nadom ispunjenog bogosluženja, sabralo se monaštvo, sveštenstvo i verni narod, kako bi zajedno pratili Hrista, ne samo do groba, već i do pobede nad smrću.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Jutrenje Velike subote sa statijama u Pećkoj patrijaršiji
U bogosluženju su uzeli molitveno učešće igumanija Haritina sa sestrinstvom Pećke patrijaršije, sveštenstvo Eparhije raško-prizrenske, verni narod, kao i sveštena Patrijarhova pratnja: arhimandrit Danilo, direktor Patrijaršijske upravne kancelarije, protođakon dr Dragan Radić i đakon Vasilije Perić. Liturgijsko pojačanje duhovnog izraza doneli su i članovi hora „Mojsije Petrović” iz Beograda, čiji su glasovi oplemenili ovaj sveti čin i otvorili vrata nadzemaljskog nadahnuća.
Crkva u ovom bogosluženju, kroz statije, oplakuje Hrista koji je položen u grob, ali te suze nisu beznađe, nego seme buduće radosti. Jer, kako kaže sveta liturgijska poezija: „Ne oplakuj me, Majko, gledajući u grobu...” — jer se smrt pokazuje nemoćnom pred Gospodom života.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Jutrenje Velike subote sa statijama u Pećkoj patrijaršiji
Put patrijarha Porfirija kroz svetu srpsku zemlju nastavak je apostolskog hodanja. Već sutradan, 19. aprila, patrijarh srpski služiće svetu liturgiju u manastiru Visoki Dečani, toj svetinji koja svetli poput kandila pod zvezdanim nebom Metohije. A na dan Vaskrsenja Hristovog, najradosnijeg praznika, patrijarh Porfirije će predvoditi svetu liturgiju upravo u Pećkoj patrijaršiji, vaskrsnom srcu pravoslavnog Kosova i Metohije.
Posebnu radost koju donosi Vaskrs, patrijarh će podeliti i sa mladima — darujući stotinu godišnjih stipendija učenicima i studentima sa Kosova i Metohije iz fonda Zadužbine Sime A. Igumanova. Time će, osim liturgijskog, dati i opipljivo svedočanstvo da Crkva ne zaboravlja ni duh ni telo, ni molitvu ni obrazovanje, ni prošlost ni budućnost.
U ovim svetim danima, dok nebo ćuti pred tajnom Hristove smrti, a duše naslućuju pobedu života, Pećka patrijaršija — postojana kroz vekove — još jednom postaje mesto sabranja, utehe, vere i nade.
U susret Vaskrsu, tradicionalno se farbaju jaja - najčešće crvenom, ali i drugim bojama. Jedno posebno jaje izdvaja se i čuva u kući tokom cele godine kao tzv. čuvarkuća.
Na Veliki četvrtak, iz Hrama Svetog Save, poglavar Srpske pravoslavne crkve najavio je da će Hristovo Vaskrsenje proslaviti u Pećkoj patrijaršiji, uprkos zabrani ulaska na teritoriju Kosova i Metohije iz maja prošle godine, poručivši da bez Boga nismo ništa, a s Njim postajemo učesnici večnog života.
U Vaskršnjoj poslanici patrijarh Porfirije i arhijereji SPC pozivaju verni narod i sve ljude dobre volje da se odreknu individualizma i vrate Bogu i liturgijskom životu, jer je to jedini pravi odgovor na savremene krize i nesuglasice koje potresaju društvo.
Na Veliki petak, pred ikonama i kandilima, uz pojanje bogoslova iz Prizrena i vizantijskih horova, izvezeno Hristovo telo položeno je na stoček u hramu gde su stolovali srpski patrijarsi – dok se sveti zavet s Kosova obnavljao u molitvi i suzama.
Dok Srpska pravoslavna crkva 3. juna slavi Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu, tiho i dostojanstveno slavi se i sveta podvižnica iz Dečana - kćerka kralja Milutina i sestra Svetog Stefana Dečanskog, čije su svete mošti vekovima svedočile čuda i čuvale svetinju od zla.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Nedoumicu je za čitaoce portala religija.rs rešio sveštenik Nenad Stojanović, navodeći šta smemo, a šta ne bi trebalo da radimo sa pokvarenim vaskršnjim jajima.
U vaskršnjem intervjuu episkop budimljansko-nikšićki ne ostaje nem na pitanja savremenog čoveka, već otvoreno i sa apostolskom smelošću ukazuje na duhovne zablude koje su nas, kao narod, dovele do duhovnog sloma i identitetskog posrnuća.
Arhimandrit Metodije prvi put u istoriji posetio je Mitropoliju dabrobosansku, donevši blagoslov sa Svete gore, a njegov dolazak dočekan je sa dubokim poštovanjem, molitvenim sabranjem i dodelom najvišeg crkvenog priznanja.
Na praznik Vaznesenja Gospodnjeg, u prisustvu vernika i predstavnika vlasti, soveštani su temelji hrama Hrista Spasitelja koji će, kako je poručeno, svedočiti veru, ljubav i identitet srpskog naroda u ovom delu Republike Srpske.
U jedinstvenoj liturgijskoj svečanosti, popred presvlačenja moštiju Svetog Zosima Tumanskog, patrijarh srpski u nadahnutoj besedi poručio da bez vere nema ni znanja, ni zajednice, ni života – jer vera otvara vrata čudima i večnosti.
U prvu nedelji posle Spasovdana, manastir Tumane domaćin je jedinstvenog sabranja – liturgije, litije i osvećenja novog konaka, događaja koji je spojio predanje, veru i živu potrebu savremenog čoveka za mirom i isceljenjem.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.