U svetoj tišini svetinje, gde vekovima kuca srce srpskog pravoslavlja, poglavar Srpske pravoslavne crkve bogoslužio je u prisustvu monaštva, sveštenstva i vernog naroda, uz pojanje hora iz Beograda.
U večernjim časovima, kada se po svetovnom računanju vremena spušta tamna zavesa nad danom, a u Crkvi Hristovoj već svanjava novi liturgijski dan — u petak po zalasku sunca, koji za verne postaje Velika subota — u svetom manastiru Pećka patrijaršija, duhovnom srcu srpskog naroda, oglasile su se reči statija, himni koje prate Hrista položenog u grob, ali ujedno najavljuju zoru vaskrsenja.
Na ovom svetom mestu, koje čuva tišinu vekova i molitveni uzdah svetih arhiepiskopa i patrijarha, 18. aprila, na večernjem bogosluženju koje Crkva naziva jutrenjem Velike subote sa statijama, služio je patrijarh srpski Porfirije. U molitvenoj tišini i dostojanstvu ovog duboko potresnog i nadom ispunjenog bogosluženja, sabralo se monaštvo, sveštenstvo i verni narod, kako bi zajedno pratili Hrista, ne samo do groba, već i do pobede nad smrću.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Jutrenje Velike subote sa statijama u Pećkoj patrijaršiji
U bogosluženju su uzeli molitveno učešće igumanija Haritina sa sestrinstvom Pećke patrijaršije, sveštenstvo Eparhije raško-prizrenske, verni narod, kao i sveštena Patrijarhova pratnja: arhimandrit Danilo, direktor Patrijaršijske upravne kancelarije, protođakon dr Dragan Radić i đakon Vasilije Perić. Liturgijsko pojačanje duhovnog izraza doneli su i članovi hora „Mojsije Petrović” iz Beograda, čiji su glasovi oplemenili ovaj sveti čin i otvorili vrata nadzemaljskog nadahnuća.
Crkva u ovom bogosluženju, kroz statije, oplakuje Hrista koji je položen u grob, ali te suze nisu beznađe, nego seme buduće radosti. Jer, kako kaže sveta liturgijska poezija: „Ne oplakuj me, Majko, gledajući u grobu...” — jer se smrt pokazuje nemoćnom pred Gospodom života.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Jutrenje Velike subote sa statijama u Pećkoj patrijaršiji
Put patrijarha Porfirija kroz svetu srpsku zemlju nastavak je apostolskog hodanja. Već sutradan, 19. aprila, patrijarh srpski služiće svetu liturgiju u manastiru Visoki Dečani, toj svetinji koja svetli poput kandila pod zvezdanim nebom Metohije. A na dan Vaskrsenja Hristovog, najradosnijeg praznika, patrijarh Porfirije će predvoditi svetu liturgiju upravo u Pećkoj patrijaršiji, vaskrsnom srcu pravoslavnog Kosova i Metohije.
Posebnu radost koju donosi Vaskrs, patrijarh će podeliti i sa mladima — darujući stotinu godišnjih stipendija učenicima i studentima sa Kosova i Metohije iz fonda Zadužbine Sime A. Igumanova. Time će, osim liturgijskog, dati i opipljivo svedočanstvo da Crkva ne zaboravlja ni duh ni telo, ni molitvu ni obrazovanje, ni prošlost ni budućnost.
U ovim svetim danima, dok nebo ćuti pred tajnom Hristove smrti, a duše naslućuju pobedu života, Pećka patrijaršija — postojana kroz vekove — još jednom postaje mesto sabranja, utehe, vere i nade.
U susret Vaskrsu, tradicionalno se farbaju jaja - najčešće crvenom, ali i drugim bojama. Jedno posebno jaje izdvaja se i čuva u kući tokom cele godine kao tzv. čuvarkuća.
Na Veliki četvrtak, iz Hrama Svetog Save, poglavar Srpske pravoslavne crkve najavio je da će Hristovo Vaskrsenje proslaviti u Pećkoj patrijaršiji, uprkos zabrani ulaska na teritoriju Kosova i Metohije iz maja prošle godine, poručivši da bez Boga nismo ništa, a s Njim postajemo učesnici večnog života.
U Vaskršnjoj poslanici patrijarh Porfirije i arhijereji SPC pozivaju verni narod i sve ljude dobre volje da se odreknu individualizma i vrate Bogu i liturgijskom životu, jer je to jedini pravi odgovor na savremene krize i nesuglasice koje potresaju društvo.
Na Veliki petak, pred ikonama i kandilima, uz pojanje bogoslova iz Prizrena i vizantijskih horova, izvezeno Hristovo telo položeno je na stoček u hramu gde su stolovali srpski patrijarsi – dok se sveti zavet s Kosova obnavljao u molitvi i suzama.
Iza istog praznika kriju se potpuno različiti običaji - od stroge liturgijske tradicije do živopisnih narodnih rituala koji se vekovima prenose s kolena na koleno.
U besedi za utorak 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas vodi kroz trenutak Getsimanije u kojem Isus bira stradanje umesto odbrane, otkrivajući veličinu ljubavi i milosti Božje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Kirila Jerusalimskog po starom i Svetog Ipatija po novom kalendaru. Katolici slave Svetog proroka Amosa, dok muslimani i Jevreji danas nemaju većeg opšteg praznika.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Nedoumicu je za čitaoce portala religija.rs rešio sveštenik Nenad Stojanović, navodeći šta smemo, a šta ne bi trebalo da radimo sa pokvarenim vaskršnjim jajima.
U vaskršnjem intervjuu episkop budimljansko-nikšićki ne ostaje nem na pitanja savremenog čoveka, već otvoreno i sa apostolskom smelošću ukazuje na duhovne zablude koje su nas, kao narod, dovele do duhovnog sloma i identitetskog posrnuća.
U rečima koje su odjeknule daleko izvan hrama Vaskrsenja Hristovog u Valjevu, episkop valjevski podseća da se istinska promena ne meri danima posta, već davanjem ljubavi i osloncem na Crkvu.
Izložba "Game changers2 uvodi decu u učenja stranog duhovnog sveta, dok Eparhija zvorničko-tuzlanska upozorava na opasnost od duhovne obmane i psiholoških posledica, pozivajući nastavnike da preispitaju ovakve odluke.
Završena obnova i živopis Sabornog hrama Rođenja Presvete Bogorodice svedoče o istrajnosti srpske zajednice u Argentini i nasleđu koje i danas živi kroz veru, umetnost i zajedništvo
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima