U Sabornom hramu u Kragujevcu služen je pomen blaženopočivšem episkopu šumadijskom Savi, a dirljive besede mitropolita Jovana i oca Zorana Krstića otkrile su kakav je čovek zaista bio i šta je smatrao svojim najvećim odlikovanjem u životu.
Na dan kada se navršilo 24 godine od upokojenja blaženopočivšeg episkopa šumadijskog dr Save (Vukovića), u Sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Kragujevcu služena je sveta liturgija i pomen. Liturgiju je služio mitropolit šumadijski Jovan, uz sasluženje sveštenstva Eparhije šumadijske, sabravši vernike oko molitvenog sećanja na arhijereja koji je život posvetio Crkvi i narodu, ne štedeći ni snagu ni vreme.
Pomen nije bio samo podsetnik na odlazak voljenog vladike, već pre svega svedočanstvo o njegovom životu — životu u Hristu, životu u služenju, životu u tihom, ali odlučnom hodu za Gospodom.
Wikimedia/Stevan Kragujević/po odobrenju kćerke Tanje Kragujević
Blaženopočivči vladika Sava Vuković
Dirljiva beseda oca Zorana Krstića
U nadahnutoj besedi, protojerej-stavrofor prof. dr Zoran Krstić, rektor Bogoslovije Svetog Jovana Zlatoustog, osvrnuo se na duboki smisao hrišćanskih praznika i njihovu vezu sa životom i delom vladike Save:
— Ono što mi nazivamo praznicima, često i ne udubljujući se u sam pojam, u stvari su događaji iz istorije našega spasenja... To su velika dela Gospodnja, dela učinjena u konkretnom istorijskom trenutku, radi nas i radi našega spasenja.
Govoreći o snazi Božije ljubavi koja se najpotpunije izražava kroz žrtvu, otac Zoran je istakao:
— Onaj koji štedi sebe, taj u suštini poručuje da ne voli — ili bar da ne voli dovoljno. A ljubav se najjasnije pokazuje u neštedenju sebe.
U tom svetlu, život vladike Save prepoznat je kao hrišćanska služba ljubavi i potpunog samopregora:
— U tom velikom nizu, koji traje već dvadeset vekova, nalaze se veliki ljudi i velika dela... U tom nizu nalazi se i blaženopočivši vladika Sava, čijeg se spomena danas sećamo. Za mnoge je on izgledao gospodstveno, možda i nedostupno. Ali to je bila velika neistina. Svi mi koji smo ga bliže poznavali, znali smo da je on unutarnje bio veoma asketski nastrojen čovek.
— On pripada tom istom nizu velikih ljudi koji su svojim životom stvarali velika dela, ne štedeći sebe, pokazujući veliku ljubav prema Crkvi Božijoj.
"Njegove reči i dalje nas oblikuju"
Na kraju pomena, mitropolit Jovan obratio se sabranima duboko ličnim i potresnim rečima:
— Neka je večan spomen među nama, i Bog da prosti dušu našeg vladike Save. Danas smo se molili za njega, da Gospod dušu njegovu nastani tamo gde pravednici počivaju.“Mitropolit je istakao da reči vladike Save i danas oblikuju pastirsku svest i crkvenu odgovornost:
— O vladici Savi je divno govorio otac Zoran, a mi se molimo i verujemo da je Gospod njega smestio u Carstvo Nebesko. Verujem u to, jer, koliko sam ga poznavao, moto njegovog života bio je upravo ona jevanđelska reč: "Ištite najpre Carstvo Božije i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati."
Foto: SPC / Eparhija šumadijska
Vladika Jovan u kragujevačkom Sabornom hramu posvećenom Uspenju Presvete Bogorodice
Poslednja pouka blaženopočivšeg episkopa
Jedan trenutak ostao je posebno upečatljiv: govor vladike Save na poslednjem zasedanju Svetog Arhijerejskog Sabora, kada mu je dodeljen Orden Svetog Save. Tada je rekao:
— „Kada odem s ovoga sveta, znam da me Gospod neće pitati: Savo, šta si uradio i koliko si uradio, jer to Bog zna. Ali znam da će me jedno pitati: Savo, šta nisi uradio, a trebao si da uradiš?“
Te reči, izgovorene tiho, a snažno, i danas odzvanjaju kao poziv svakom hrišćaninu na duhovnu budnost i unutrašnje preispitivanje. Gospod ne meri samo ono što smo učinili, već i ono što smo propustili da učinimo iz ljubavi, vere ili odgovornosti.
Mitropolit Jovan je ovu poruku zaključio sledećim rečima:
— „Neka i ova misao vladike Save bude svima nama na pouku i na primer. Da se sećamo: Gospod nas neće pitati samo šta smo uradili, jer On sve zna, nego će nas pitati šta nismo uradili, a bili smo dužni da učinimo.“
Duhovni vođa koji nije štedeo sebe
Vladika Sava Vuković bio je episkop, profesor, duhovnik, čuvar svetosavske tradicije i tihi, ali odlučni pastir Srpske pravoslavne crkve. Ostavio je dubok trag ne samo u eparhiji koju je predvodio, već i u srcima svih koji su u njemu prepoznali vernog i verujućeg Hristovog učenika. Njegova dela, često skrivena od očiju sveta, bila su dela ljubavi i žrtve, vera pretočena u život.
Nakon što su se pojavile ozbiljne optužbe protiv sveštenika Nikole Simića, Eparhija šumadijska izdala je saopštenje u kojem jasno iznosi stav Crkve, ne ostavljajući mesta sumnji u donetu odluku.
U hramu Svetog Save, na Lazarevu subotu, služen je pomen blaženopočivšem Patrijarhu Irineju, čije je vođstvo oblikovalo Srpsku Pravoslavnu Crkvu i narod.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Festival crkvenih horova u crkvi Svetog Đorđa pretvorio se u retko duhovno sabranje, gde su molitva i pesma u isti glas progovorile o veri, zajedništvu i svetosti svakodnevnog života.
Okupljeni raseljeni Srbi i vernici iz okolnih mesta proslavili su svetitelja čuvajući tradiciju i sećanje na dom koji opstaje uprkos godinama i ruševinama.
U jubilejskoj poslanici kardinal Ladislav Nemet podseća da vera može ujediniti različite tradicije, dok nas poziva da sačuvamo planetu i pomognemo najugroženijima.
Služeći Svetu arhijerejsku liturgiju u niškom Sabornom hramu, poglavar Srpske pravoslavne crkve besedio je o Svetom Nikolaju kao merilu pravoslavnog života i o veri koja ne ostaje u rečima, već se pretače u odnos prema drugome.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Na molitvenom pomenu za 3.267 nevino stradalih Srba iz Srednjeg Podrinja i Birča, patrijarh je poslao snažnu poruku o praštanju, jedinstvu i pobedi dobra nad zlom
Na godišnjem pomenu blaženopočivšem patrijarhu Vikentiju, vernici su se prisetili njegovog teškog života, mudrog vođstva u komunističkim vremenima i nerazjašnjene smrti, koja je ostala tiha tajna srpske crkvene istorije.
U hramu Uspenja Presvete Bogorodice patrijarh sa arhijerejima u subotu 5. jula služi liturgiju i pomen za hiljade nevino postradalih Srba iz Birča i Srednjeg Podrinja.
Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska organizuje niz događaja u znak sećanja na umirovljenog episkopa, a centralni pomen biće služen 23. februara uz prisustvo istaknutih duhovnika i intelektualaca.
Okupljeni raseljeni Srbi i vernici iz okolnih mesta proslavili su svetitelja čuvajući tradiciju i sećanje na dom koji opstaje uprkos godinama i ruševinama.
Služeći Svetu arhijerejsku liturgiju u niškom Sabornom hramu, poglavar Srpske pravoslavne crkve besedio je o Svetom Nikolaju kao merilu pravoslavnog života i o veri koja ne ostaje u rečima, već se pretače u odnos prema drugome.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.