U Sabornom hramu u Kragujevcu služen je pomen blaženopočivšem episkopu šumadijskom Savi, a dirljive besede mitropolita Jovana i oca Zorana Krstića otkrile su kakav je čovek zaista bio i šta je smatrao svojim najvećim odlikovanjem u životu.
Na dan kada se navršilo 24 godine od upokojenja blaženopočivšeg episkopa šumadijskog dr Save (Vukovića), u Sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Kragujevcu služena je sveta liturgija i pomen. Liturgiju je služio mitropolit šumadijski Jovan, uz sasluženje sveštenstva Eparhije šumadijske, sabravši vernike oko molitvenog sećanja na arhijereja koji je život posvetio Crkvi i narodu, ne štedeći ni snagu ni vreme.
Pomen nije bio samo podsetnik na odlazak voljenog vladike, već pre svega svedočanstvo o njegovom životu — životu u Hristu, životu u služenju, životu u tihom, ali odlučnom hodu za Gospodom.
Wikimedia/Stevan Kragujević/po odobrenju kćerke Tanje Kragujević
Blaženopočivči vladika Sava Vuković
Dirljiva beseda oca Zorana Krstića
U nadahnutoj besedi, protojerej-stavrofor prof. dr Zoran Krstić, rektor Bogoslovije Svetog Jovana Zlatoustog, osvrnuo se na duboki smisao hrišćanskih praznika i njihovu vezu sa životom i delom vladike Save:
— Ono što mi nazivamo praznicima, često i ne udubljujući se u sam pojam, u stvari su događaji iz istorije našega spasenja... To su velika dela Gospodnja, dela učinjena u konkretnom istorijskom trenutku, radi nas i radi našega spasenja.
Govoreći o snazi Božije ljubavi koja se najpotpunije izražava kroz žrtvu, otac Zoran je istakao:
— Onaj koji štedi sebe, taj u suštini poručuje da ne voli — ili bar da ne voli dovoljno. A ljubav se najjasnije pokazuje u neštedenju sebe.
U tom svetlu, život vladike Save prepoznat je kao hrišćanska služba ljubavi i potpunog samopregora:
— U tom velikom nizu, koji traje već dvadeset vekova, nalaze se veliki ljudi i velika dela... U tom nizu nalazi se i blaženopočivši vladika Sava, čijeg se spomena danas sećamo. Za mnoge je on izgledao gospodstveno, možda i nedostupno. Ali to je bila velika neistina. Svi mi koji smo ga bliže poznavali, znali smo da je on unutarnje bio veoma asketski nastrojen čovek.
— On pripada tom istom nizu velikih ljudi koji su svojim životom stvarali velika dela, ne štedeći sebe, pokazujući veliku ljubav prema Crkvi Božijoj.
"Njegove reči i dalje nas oblikuju"
Na kraju pomena, mitropolit Jovan obratio se sabranima duboko ličnim i potresnim rečima:
— Neka je večan spomen među nama, i Bog da prosti dušu našeg vladike Save. Danas smo se molili za njega, da Gospod dušu njegovu nastani tamo gde pravednici počivaju.“Mitropolit je istakao da reči vladike Save i danas oblikuju pastirsku svest i crkvenu odgovornost:
— O vladici Savi je divno govorio otac Zoran, a mi se molimo i verujemo da je Gospod njega smestio u Carstvo Nebesko. Verujem u to, jer, koliko sam ga poznavao, moto njegovog života bio je upravo ona jevanđelska reč: "Ištite najpre Carstvo Božije i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati."
Foto: SPC / Eparhija šumadijska
Vladika Jovan u kragujevačkom Sabornom hramu posvećenom Uspenju Presvete Bogorodice
Poslednja pouka blaženopočivšeg episkopa
Jedan trenutak ostao je posebno upečatljiv: govor vladike Save na poslednjem zasedanju Svetog Arhijerejskog Sabora, kada mu je dodeljen Orden Svetog Save. Tada je rekao:
— „Kada odem s ovoga sveta, znam da me Gospod neće pitati: Savo, šta si uradio i koliko si uradio, jer to Bog zna. Ali znam da će me jedno pitati: Savo, šta nisi uradio, a trebao si da uradiš?“
Te reči, izgovorene tiho, a snažno, i danas odzvanjaju kao poziv svakom hrišćaninu na duhovnu budnost i unutrašnje preispitivanje. Gospod ne meri samo ono što smo učinili, već i ono što smo propustili da učinimo iz ljubavi, vere ili odgovornosti.
Mitropolit Jovan je ovu poruku zaključio sledećim rečima:
— „Neka i ova misao vladike Save bude svima nama na pouku i na primer. Da se sećamo: Gospod nas neće pitati samo šta smo uradili, jer On sve zna, nego će nas pitati šta nismo uradili, a bili smo dužni da učinimo.“
Duhovni vođa koji nije štedeo sebe
Vladika Sava Vuković bio je episkop, profesor, duhovnik, čuvar svetosavske tradicije i tihi, ali odlučni pastir Srpske pravoslavne crkve. Ostavio je dubok trag ne samo u eparhiji koju je predvodio, već i u srcima svih koji su u njemu prepoznali vernog i verujućeg Hristovog učenika. Njegova dela, često skrivena od očiju sveta, bila su dela ljubavi i žrtve, vera pretočena u život.
Nakon što su se pojavile ozbiljne optužbe protiv sveštenika Nikole Simića, Eparhija šumadijska izdala je saopštenje u kojem jasno iznosi stav Crkve, ne ostavljajući mesta sumnji u donetu odluku.
U hramu Svetog Save, na Lazarevu subotu, služen je pomen blaženopočivšem Patrijarhu Irineju, čije je vođstvo oblikovalo Srpsku Pravoslavnu Crkvu i narod.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Festival crkvenih horova u crkvi Svetog Đorđa pretvorio se u retko duhovno sabranje, gde su molitva i pesma u isti glas progovorile o veri, zajedništvu i svetosti svakodnevnog života.
Patrijarh se, zajedno sa prisutnima, pomolio za boljitak naroda, kako bi svi bili u milosti Božijoj. Tom prilikom on je pozvao vernike da se pomole za dušu preminulog protojereja-stavrofora Vojislava Bilbije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U Sabornom hramu u Kragujevcu, mitropolit šumadijski Jovan služio je svetu liturgiju i pomen u čast episkopa Valerijana, evocirajući iskušenja sa kojima se suočavao tokom života, a koja i danas predstavljaju duhovni izazov za svakog vernika.
Najviše crkveno odlikovanje Eparhije šumadijske uručeno je direktoru Instituta za srce i krvne sudove "Dedinje" u znak zahvalnosti za ljubav prema sveštenstvu, monaštvu i vernom narodu.
Patrijarh se, zajedno sa prisutnima, pomolio za boljitak naroda, kako bi svi bili u milosti Božijoj. Tom prilikom on je pozvao vernike da se pomole za dušu preminulog protojereja-stavrofora Vojislava Bilbije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.