U Sabornom hramu u Kragujevcu služen je pomen blaženopočivšem episkopu šumadijskom Savi, a dirljive besede mitropolita Jovana i oca Zorana Krstića otkrile su kakav je čovek zaista bio i šta je smatrao svojim najvećim odlikovanjem u životu.
Na dan kada se navršilo 24 godine od upokojenja blaženopočivšeg episkopa šumadijskog dr Save (Vukovića), u Sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Kragujevcu služena je sveta liturgija i pomen. Liturgiju je služio mitropolit šumadijski Jovan, uz sasluženje sveštenstva Eparhije šumadijske, sabravši vernike oko molitvenog sećanja na arhijereja koji je život posvetio Crkvi i narodu, ne štedeći ni snagu ni vreme.
Pomen nije bio samo podsetnik na odlazak voljenog vladike, već pre svega svedočanstvo o njegovom životu — životu u Hristu, životu u služenju, životu u tihom, ali odlučnom hodu za Gospodom.
Wikimedia/Stevan Kragujević/po odobrenju kćerke Tanje Kragujević
Blaženopočivči vladika Sava Vuković
Dirljiva beseda oca Zorana Krstića
U nadahnutoj besedi, protojerej-stavrofor prof. dr Zoran Krstić, rektor Bogoslovije Svetog Jovana Zlatoustog, osvrnuo se na duboki smisao hrišćanskih praznika i njihovu vezu sa životom i delom vladike Save:
— Ono što mi nazivamo praznicima, često i ne udubljujući se u sam pojam, u stvari su događaji iz istorije našega spasenja... To su velika dela Gospodnja, dela učinjena u konkretnom istorijskom trenutku, radi nas i radi našega spasenja.
Govoreći o snazi Božije ljubavi koja se najpotpunije izražava kroz žrtvu, otac Zoran je istakao:
— Onaj koji štedi sebe, taj u suštini poručuje da ne voli — ili bar da ne voli dovoljno. A ljubav se najjasnije pokazuje u neštedenju sebe.
U tom svetlu, život vladike Save prepoznat je kao hrišćanska služba ljubavi i potpunog samopregora:
— U tom velikom nizu, koji traje već dvadeset vekova, nalaze se veliki ljudi i velika dela... U tom nizu nalazi se i blaženopočivši vladika Sava, čijeg se spomena danas sećamo. Za mnoge je on izgledao gospodstveno, možda i nedostupno. Ali to je bila velika neistina. Svi mi koji smo ga bliže poznavali, znali smo da je on unutarnje bio veoma asketski nastrojen čovek.
— On pripada tom istom nizu velikih ljudi koji su svojim životom stvarali velika dela, ne štedeći sebe, pokazujući veliku ljubav prema Crkvi Božijoj.
"Njegove reči i dalje nas oblikuju"
Na kraju pomena, mitropolit Jovan obratio se sabranima duboko ličnim i potresnim rečima:
— Neka je večan spomen među nama, i Bog da prosti dušu našeg vladike Save. Danas smo se molili za njega, da Gospod dušu njegovu nastani tamo gde pravednici počivaju.“Mitropolit je istakao da reči vladike Save i danas oblikuju pastirsku svest i crkvenu odgovornost:
— O vladici Savi je divno govorio otac Zoran, a mi se molimo i verujemo da je Gospod njega smestio u Carstvo Nebesko. Verujem u to, jer, koliko sam ga poznavao, moto njegovog života bio je upravo ona jevanđelska reč: "Ištite najpre Carstvo Božije i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati."
Foto: SPC / Eparhija šumadijska
Vladika Jovan u kragujevačkom Sabornom hramu posvećenom Uspenju Presvete Bogorodice
Poslednja pouka blaženopočivšeg episkopa
Jedan trenutak ostao je posebno upečatljiv: govor vladike Save na poslednjem zasedanju Svetog Arhijerejskog Sabora, kada mu je dodeljen Orden Svetog Save. Tada je rekao:
— „Kada odem s ovoga sveta, znam da me Gospod neće pitati: Savo, šta si uradio i koliko si uradio, jer to Bog zna. Ali znam da će me jedno pitati: Savo, šta nisi uradio, a trebao si da uradiš?“
Te reči, izgovorene tiho, a snažno, i danas odzvanjaju kao poziv svakom hrišćaninu na duhovnu budnost i unutrašnje preispitivanje. Gospod ne meri samo ono što smo učinili, već i ono što smo propustili da učinimo iz ljubavi, vere ili odgovornosti.
Mitropolit Jovan je ovu poruku zaključio sledećim rečima:
— „Neka i ova misao vladike Save bude svima nama na pouku i na primer. Da se sećamo: Gospod nas neće pitati samo šta smo uradili, jer On sve zna, nego će nas pitati šta nismo uradili, a bili smo dužni da učinimo.“
Duhovni vođa koji nije štedeo sebe
Vladika Sava Vuković bio je episkop, profesor, duhovnik, čuvar svetosavske tradicije i tihi, ali odlučni pastir Srpske pravoslavne crkve. Ostavio je dubok trag ne samo u eparhiji koju je predvodio, već i u srcima svih koji su u njemu prepoznali vernog i verujućeg Hristovog učenika. Njegova dela, često skrivena od očiju sveta, bila su dela ljubavi i žrtve, vera pretočena u život.
Nakon što su se pojavile ozbiljne optužbe protiv sveštenika Nikole Simića, Eparhija šumadijska izdala je saopštenje u kojem jasno iznosi stav Crkve, ne ostavljajući mesta sumnji u donetu odluku.
U hramu Svetog Save, na Lazarevu subotu, služen je pomen blaženopočivšem Patrijarhu Irineju, čije je vođstvo oblikovalo Srpsku Pravoslavnu Crkvu i narod.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Festival crkvenih horova u crkvi Svetog Đorđa pretvorio se u retko duhovno sabranje, gde su molitva i pesma u isti glas progovorile o veri, zajedništvu i svetosti svakodnevnog života.
Svetogorski oci prvi su stigli da pruže duhovnu i telesnu pomoć ozleđenom verniku, dok su vojnici i vatrogasci izveli spektakularnu akciju spasavanja u gotovo nemogućim uslovima.
U Sabornom hramu u Kragujevcu služen je pomen blaženopočivšem episkopu šumadijskom Savi, a dirljive besede mitropolita Jovana i oca Zorana Krstića otkrile su kakav je čovek zaista bio i šta je smatrao svojim najvećim odlikovanjem u životu.
Tokom razgovora o jednom duhovnom vikendu za devojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu, časne sestre su pomenule pesmu koja govori o Božijem pozivu na redovnički život.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Uvođenje obaveznog ličnog broja u Grčkoj izazvalo je burnu reakciju monaške zajednice sa Atosa, koja upozorava da bi digitalno povezivanje podataka svakog građanina moglo ugroziti versku slobodu i privatnost.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska organizuje niz događaja u znak sećanja na umirovljenog episkopa, a centralni pomen biće služen 23. februara uz prisustvo istaknutih duhovnika i intelektualaca.
Na Keju žrtava Racije, uz molitve je obeležena 83. godišnjica jednog od najtežih zločina u istoriji Novog Sada – pogroma koji je zauvek obeležio grad na Dunavu.
U Hramu Hristovog Vakrsenja, vernici, arhijereji i sveštenstvo okupili su se da odaju počast duhovnom vođi, čija je posvećenost i ljubav prema narodu ostavila neizbrisiv trag.
U Sabornom hramu u Kragujevcu, mitropolit šumadijski Jovan služio je svetu liturgiju i pomen u čast episkopa Valerijana, evocirajući iskušenja sa kojima se suočavao tokom života, a koja i danas predstavljaju duhovni izazov za svakog vernika.
Nazivan špijunom i neprijateljem naroda, podgorički paroh stao je sam protiv sistema koji je ćutao dok je njegovo ime bilo gaženo. Presuda u njegovu korist sada otvara pitanje odgovornosti države i medija.
Festival crkvenih horova u crkvi Svetog Đorđa pretvorio se u retko duhovno sabranje, gde su molitva i pesma u isti glas progovorile o veri, zajedništvu i svetosti svakodnevnog života.
Učenici i profesori Bogoslovije Svetih Kirila i Metodija našli su se u Hilandaru, gde im je mitropolit raško-prizrenski otvorio vrata duhovnog života koji se ne predaje pred tablom, već doživljava u molitvi i tišini Svetogorske lavre.
Arhiepiskop vršački i mitropolit banatski ove godine slavi pedeset godina od monaškog postriga i četiri decenije episkopske službe, a iza njega je put kroz ratove, izgnanstva, bogoslovije i hiljade duša koje mu duguju duhovno preobraženje.
Svetogorski oci prvi su stigli da pruže duhovnu i telesnu pomoć ozleđenom verniku, dok su vojnici i vatrogasci izveli spektakularnu akciju spasavanja u gotovo nemogućim uslovima.
Tokom razgovora o jednom duhovnom vikendu za devojke koje razmišljaju o duhovnom pozivu, časne sestre su pomenule pesmu koja govori o Božijem pozivu na redovnički život.
Nazivan špijunom i neprijateljem naroda, podgorički paroh stao je sam protiv sistema koji je ćutao dok je njegovo ime bilo gaženo. Presuda u njegovu korist sada otvara pitanje odgovornosti države i medija.