Litiju je predvodio mitropolit kruševački David, koji je služio liturgiju u hramu Svete Trojice.
U namesničkom centru u Trsteniku svečano su dočekane svete mošti Prepodobnog Jakova Tumanskog, jednog od najpoštovanijih savremenih svetitelja Srpske pravoslavne crkve. Njegovo ime već dugo se izgovara sa nadom, a svedočanstva o pomoći i isceljenjima šire se među narodom tiho, ali postojano.
Svete mošti prenete su iz manastira Tumane uz blagoslov igumana, u saradnji sa arhijerejskim namesnikom trsteničkim i starešinom hrama Svete Trojice, protojerejem Miroljubom Simeunovićem. Litija koja je pratila ovaj prenos nije bila samo hod kroz prostor, već i izraz zajedničkog duhovnog kretanja naroda koji traži utehu, snagu i potvrdu vere.
Litijsko sabranje predvodio je mitropolit kruševački David, uz sasluženje sveštenstva i monaštva. Njegovo prisustvo dalo je dodatnu težinu događaju, ali i jasno pokazalo da ovaj susret nije samo lokalni događaj, već deo šireg duhovnog života Crkve.
Verni narod pristizao je u velikom broju, sa svećama u rukama i molitvom na usnama. Nije bilo žurbe ni nestrpljenja – svako je čekao svoj trenutak da se pokloni, da celiva mošti i u tišini izgovori ono što nosi u srcu. U tom redu nisu stajali samo pojedinci, već čitave životne priče, brige, nade i zahvalnosti.
Posebnu dubinu ovom događaju dao je i dvodnevni sabor organizovan povodom veroučiteljske slave Eparhije kruševačke - Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog. Time je doček moštiju dobio i prosvetiteljski okvir, podsećajući da vera nije samo lični doživljaj, već i poziv na učenje, razumevanje i svedočenje.
Narednog jutra mitropolit David služio je svetu liturgiju u hramu Svete Trojice u Trsteniku. Hram je bio ispunjen do poslednjeg mesta, ali ono što se nije moglo izmeriti bila je tišina koja je vladala tokom molitve – ona koja ne dolazi spolja, već iznutra, kada se čovek nađe pred nečim što prevazilazi svakodnevicu.
Doček moštiju Prepodobnog Jakova Tumanskog u Trsteniku bio je susret koji se pamti. Za mnoge, to je bio trenutak ohrabrenja; za neke, početak promene; za sve zajedno, potvrda da svetost nije daleka i nedostižna, već prisutna – tamo gde je vera živa i gde se čovek iskreno obraća Bogu.
Hiljade vernika sabralo se u manastiru Tumane, moleći se za isceljenje i blagoslov, dok su snažne reči arhimandrita Dimitrija odjeknule među okupljenima.
Na ovom sabranju mitropolit Ignatije služio liturgiju, uručio odlikovanja i pozvao vernike da se sabiraju u svojim parohijskim hramovima, podsećajući da samo Gospod daruje život večni.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
U besedi za nedelju treće sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Mojseju, Muhamedu i prirodi kao osloncima koje mnogi prihvataju, ali ih stavlja pred potpuno drugačiji sud.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Teodora Trihinu po starom i Svete mučenike Timotija i Mavru po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Praznik Svetog Filipa i Jakova, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od Biblije i Talmuda do kabale i hrišćanske tradicije, izvori nude različita tumačenja: od Božijeg sluge i nebeskog protivnika do simbola unutrašnjeg nagona i sile tame koja oblikuje razumevanje dobra i zla.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Manastir Tumane postao je duhovno središte koje svake godine, u nedelju nakon Spasovdana, okuplja narod iz Srbije i rasejanja. Uoči presvlačenja moštiju čudotvorca i osvećenja novog konaka, ovo sveto mesto pretvorilo se u svetionik nade, utehe i vere.
Ovaj duhovni običaj ustanovili su ruski monasi u manastiru Tumane još pre Drugog svetskog rata, a obnovljen je 2017. godine dolaskom novog bratstva. Od tada, nedelja po Spasovdanu tradicionalno okuplja mnoštvo vernika.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Nakon požara koji je progutao unutrašnjost doma i pričinio veliku materijalnu štetu, vatrogasci su među gareži i urušenim stvarima pronašli potpuno očuvanu ikonu, dok je brza intervencija sprečila tragediju i omogućila da svi izađu bez povreda.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
Za samo nekoliko nedelja smenjuju se Đurđevdan, Markovdan, Vasilije Ostroški, Spasovdan i niz drugih praznika, uz retka liturgijska poklapanja i gust raspored koji će mnogim porodicama promeniti uobičajene navike.