Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava koji je želeo da ovaj manastir bude okrečen u crveno kao što su Lavra i Vatoped na Svetoj Gori. Tamo se i upoznao s verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolično oživotvoreno u boji njenih zidova.
Žiča je srpski srednjovekovni manastir iz prve polovine XIII veka, koji se nalazi u blizini Kraljeva. Podigao ga je prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava. Upravo tu krije se odgovor na jedno pitanje: Zašto je Žiča baš crvene boje?
Posle sticanja crkvene samostalnosti 1219. godine, u Žiči je smešteno sedište autokefalne srpske arhiepiskopije. Početkom poslednje decenije XIII veka, manastir je stradao u napadu Tatara, posle čega je sedište arhiepiskopije preneto u Svete Apostole kod Peći, a sam manastir je početkom XIV veka obnovio kralj Milutin.
Wikimedia/Djina
Unutrašnjost Žiče
Tokom srednjeg veka, u Žiči su ustoličavani episkopi i ovenčavani kraljevi iz dinastije Nemanjića, zbog čega je poznata i kao “Sedmovrata”. Slično, glavna manastirska crkva, posvećena je Vaznesenju Hristovom (Svetom Spasu), pa se u stručnim spisima još naziva i Spasova crkva iako je ovo uglavnom nepoznato.
Ono što većina ljudi prvo primeti kada je u pitanju ova impozantna građevina jeste njena boja. Jer, nema baš puno manastira u Srbiji, a ni na svetu koji su tako intenzivno crvene boje.
O tome kako je do ovoga došlo postoji zanimljiva priča.
Naime, Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava.
Wikimedia/Vera Bukvic
Jedini crveni manastir u Srbiji
On je jedno vreme boravio na Svetoj Gori, a po povratku iz Nikeje u Srbiju 1220. godine naredio je izvesne promene u arhitektonskom izgledu crkve. U trećoj deceniji XIII veka crkva je premalterisana i obojena u crveno.
Istoričari umetnosti smatraju da je to bila upravo ideja Svetog Save koji je na Svetoj Gori video hramove kao što su Lavra i Vatoped koji su bili crveni. Tamo se i upoznao sa verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolični oživotvoreno u boji crkava. Nakon toga je zahtevao od majstora da i Žiču ofarbaju na isti način.
Od tajnog darivanja siromaha i tamničkih godina do morskih oluja i prenosa moštiju u Bari – život ovog svetitelja ispisan je delima koja su nadživela vekove i oblikovala duhovni identitet hišćanskog naroda.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
U jedno od najvećih srpskih svetilišta, vladari su ulazili kroz posebne kapije, koje su posle ceremonije zapečaćene, ostavljajući za sobom legende koje i danas nadahnjuju srpski narod.
Manastirski kompleks Studenica sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve , Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Osnovao ga je srpski župan Stefan Nemanja, a 1220. godine je na tom mestu iz Simeonovog sarkofaga počela da teče lekovita voda, Od tada se beleže razna isceljenja i druga čuda, pa je Stefan Nemanja postao Simeon Mirotočivi.
Podignuta na temeljima vizantijske bazilike, sa sačuvanim ugovorom o gradnji iz 1281. i grobovima potomaka loze Nemanjića, ova svetinja kod Brodareva svedoči o veri, razaranju i tihom opstanku uprkos pljačkama, ruševinama i zaboravu.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.