Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava koji je želeo da ovaj manastir bude okrečen u crveno kao što su Lavra i Vatoped na Svetoj Gori. Tamo se i upoznao s verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolično oživotvoreno u boji njenih zidova.
Žiča je srpski srednjovekovni manastir iz prve polovine XIII veka, koji se nalazi u blizini Kraljeva. Podigao ga je prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava. Upravo tu krije se odgovor na jedno pitanje: Zašto je Žiča baš crvene boje?
Posle sticanja crkvene samostalnosti 1219. godine, u Žiči je smešteno sedište autokefalne srpske arhiepiskopije. Početkom poslednje decenije XIII veka, manastir je stradao u napadu Tatara, posle čega je sedište arhiepiskopije preneto u Svete Apostole kod Peći, a sam manastir je početkom XIV veka obnovio kralj Milutin.
Wikimedia/Djina
Unutrašnjost Žiče
Tokom srednjeg veka, u Žiči su ustoličavani episkopi i ovenčavani kraljevi iz dinastije Nemanjića, zbog čega je poznata i kao “Sedmovrata”. Slično, glavna manastirska crkva, posvećena je Vaznesenju Hristovom (Svetom Spasu), pa se u stručnim spisima još naziva i Spasova crkva iako je ovo uglavnom nepoznato.
Ono što većina ljudi prvo primeti kada je u pitanju ova impozantna građevina jeste njena boja. Jer, nema baš puno manastira u Srbiji, a ni na svetu koji su tako intenzivno crvene boje.
O tome kako je do ovoga došlo postoji zanimljiva priča.
Naime, Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava.
Wikimedia/Vera Bukvic
Jedini crveni manastir u Srbiji
On je jedno vreme boravio na Svetoj Gori, a po povratku iz Nikeje u Srbiju 1220. godine naredio je izvesne promene u arhitektonskom izgledu crkve. U trećoj deceniji XIII veka crkva je premalterisana i obojena u crveno.
Istoričari umetnosti smatraju da je to bila upravo ideja Svetog Save koji je na Svetoj Gori video hramove kao što su Lavra i Vatoped koji su bili crveni. Tamo se i upoznao sa verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolični oživotvoreno u boji crkava. Nakon toga je zahtevao od majstora da i Žiču ofarbaju na isti način.
Pouka podvižnice iz Svetopsovske pustinje otkriva kako zemlja koja nas hrani, pokajanje i briga za bližnje mogu biti jedina zaštita u vreme nesigurnosti i straha.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
U jedno od najvećih srpskih svetilišta, vladari su ulazili kroz posebne kapije, koje su posle ceremonije zapečaćene, ostavljajući za sobom legende koje i danas nadahnjuju srpski narod.
Manastirski kompleks Studenica sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve , Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Osnovao ga je srpski župan Stefan Nemanja, a 1220. godine je na tom mestu iz Simeonovog sarkofaga počela da teče lekovita voda, Od tada se beleže razna isceljenja i druga čuda, pa je Stefan Nemanja postao Simeon Mirotočivi.
Selo Divejevo u Nižegorodskoj oblasti i manastir prepodobnog Serafima Sarovskog čuva priče o Svetoj kanavki, duhovnoj stazi za koju vernici veruju da je zaštićena od zla.
U Ovčarsko-kablarskoj klisuri, kraj Zapadne Morave, postoji svetinja u kojoj se istorija, predanje i sudbine vladarskih porodica prepliću oko jednog svetog drveta i jedne neugasle svetlosti koja svedoči o veri jačoj od vremena.
Na uzvišenju kod Novog Pazara nalazi se drevni hram čiji slojeviti zidovi, jedinstvena osnova i živopis pamte odricanje vladara, rađanje monaštva i kontinuitet vere duži od jednog milenijuma.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Manastiri koje su podizali srpski vladari, knjige pisane na srpskom i zadužbine koje su čuvale narod bez države danas se gotovo ne pominju, a većina hodočasnika i ne zna čijim stopama hoda.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.