AKO STE ČESTO BOLESNI, OBAVEZNO OVO URADITE! Prepodobni Anatolije o Božjem pozivu na koji ne obraćamo pažnju
Pravoslavlje ne negira potrebu za lečenjem i brigom o telu, ali naglašava da pravo isceljenje obuhvata čitavog čoveka - i telo i dušu.
Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava koji je želeo da ovaj manastir bude okrečen u crveno kao što su Lavra i Vatoped na Svetoj Gori. Tamo se i upoznao s verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolično oživotvoreno u boji njenih zidova.
Žiča je srpski srednjovekovni manastir iz prve polovine XIII veka, koji se nalazi u blizini Kraljeva. Podigao ga je prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava. Upravo tu krije se odgovor na jedno pitanje: Zašto je Žiča baš crvene boje?
Posle sticanja crkvene samostalnosti 1219. godine, u Žiči je smešteno sedište autokefalne srpske arhiepiskopije. Početkom poslednje decenije XIII veka, manastir je stradao u napadu Tatara, posle čega je sedište arhiepiskopije preneto u Svete Apostole kod Peći, a sam manastir je početkom XIV veka obnovio kralj Milutin.
Tokom srednjeg veka, u Žiči su ustoličavani episkopi i ovenčavani kraljevi iz dinastije Nemanjića, zbog čega je poznata i kao “Sedmovrata”. Slično, glavna manastirska crkva, posvećena je Vaznesenju Hristovom (Svetom Spasu), pa se u stručnim spisima još naziva i Spasova crkva iako je ovo uglavnom nepoznato.
Ono što većina ljudi prvo primeti kada je u pitanju ova impozantna građevina jeste njena boja. Jer, nema baš puno manastira u Srbiji, a ni na svetu koji su tako intenzivno crvene boje.
O tome kako je do ovoga došlo postoji zanimljiva priča.
Naime, Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava.
On je jedno vreme boravio na Svetoj Gori, a po povratku iz Nikeje u Srbiju 1220. godine naredio je izvesne promene u arhitektonskom izgledu crkve. U trećoj deceniji XIII veka crkva je premalterisana i obojena u crveno.
Istoričari umetnosti smatraju da je to bila upravo ideja Svetog Save koji je na Svetoj Gori video hramove kao što su Lavra i Vatoped koji su bili crveni. Tamo se i upoznao sa verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolični oživotvoreno u boji crkava. Nakon toga je zahtevao od majstora da i Žiču ofarbaju na isti način.


U jedno od najvećih srpskih svetilišta, vladari su ulazili kroz posebne kapije, koje su posle ceremonije zapečaćene, ostavljajući za sobom legende koje i danas nadahnjuju srpski narod.
Manastirski kompleks Studenica sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve , Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Osnovao ga je srpski župan Stefan Nemanja, a 1220. godine je na tom mestu iz Simeonovog sarkofaga počela da teče lekovita voda, Od tada se beleže razna isceljenja i druga čuda, pa je Stefan Nemanja postao Simeon Mirotočivi.
U selu Banjica kod Čačka čuvaju se mošti Svetog Jovana Stjeničkog, a nedaleko od hrama nalazi se izvor kome vernici pripisuju brojna čuda.
Na obali Zapadne Morave nalazi se sveto mesto gde su nevini potražili spas, a iza sebe ostavili svedočanstvo o veri koja je nadživela plamen i dim.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Selo Divejevo u Nižegorodskoj oblasti i manastir prepodobnog Serafima Sarovskog čuva priče o Svetoj kanavki, duhovnoj stazi za koju vernici veruju da je zaštićena od zla.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
U Vranju je služen pomen stradalima, dok su reči poglavara Srpske pravoslavne crkve o ubijenim devojčicama, izgubljenom miru i savesti čovečanstva otvorile pitanje - kuda ide svet ako zaboravi vrednost života.
Godine 1009. morao se povući s ovog položaja u Hrizopolj blizu Carigrada zbog previše strogog upravljanja manastirom i zbog sukoba s carigradskim patrijarhom oko metoda duhovnosti.
Vest o prodaji proizvoda sa hrišćanskim simbolima izazvala je šok među vernicima, otvarajući pitanje granica poštovanja svetinje i zloupotrebe vere u ime „slobode izražavanja“.