U besedi posle liturgije na dan slave zadužbine kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana, episkop raško-prizrenski istakao je da monasi ove svete obitelji svojim životom i podvizavanjem spasavaju svoje duše, ali čine da i ova svetinja živi i u vremenu i kada mnogi sumnjaju u našu budućnost.
Na dan slave Manastira Visoki Dečani, posvećenog Vaznesenju Gospodnjem, u liturgiji koju je predvodio episkop raško-prizrenski Teodosije, hram se ispunio vernicima koji su došli da obeleže ovaj sveti dan. U besedi posle liturgije, vladika Teodosije je uputio dirljive reči, naglašavajući ne samo duhovnu snagu monaha, već i neprolaznost same svetinje u vremenima izazova i sumnje.
SPC / Eparhija raško-prizrenska
Liturgija u Manastiru Visoki Dečani
- Ovaj sveti hram je najlepši i najočuvaniji od svih hramova koje su Nemanjići i svi potonji vladari podigli u našem rodu – istakao je episkop Teodosije, a potom poslao snažnu poruku:
- I monasi ove svete obitelji živeći ovde, trudeći se, podvizavajući se, spasavaju svoje duše, ali čine da i ova svetinja živi i u vremenu teškom kada su mnogi skeptici i kada mnogi sumnjaju u budućnost našu. Dovoljno je da dođu ovde i da pogledaju koliko vaskršnje radosti ima u ovoj svetoj obitelji. I mi svi, braćo i sestre, prepustimo svoje brige Gospodu i uzdajmo se u molitve Svetog kralja Stefana Dečanskog. Molitvama Svetog kralja velikomučenika neka je srećan današnji praznik, hramovna slava ove svete obitelji. Neka Gospod sačuva igumana, monahe i sve one koji dolaze ovde na poklonjenje u ovu svetu obitelj kao i u sve druge svetinje da bi se slavilo ime Božje," rekao je episkop Teodosije.
Ove reči odjeknule su među prisutnima, podsećajući ih na duboko ukorenjenu veru i nadu koja prožima zidove ovog svetog manastira. Manastir Visoki Dečani nije samo duhovno utočište, već i simbol istorijske i kulturne baštine srpskog naroda.
SPC / Eparhija raško-prizrenska
Vladika Teodosije sa monaštvom u Visokim Dečanima
Osnovan kao zadužbina kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana, manastir Visoki Dečani predstavlja jedan od najvažnijih srpskih srednjovekovnih pravoslavnih svetinja. Inicijativa za gradnju ovog veličanstvenog zdanja potekla je od Svetog Save, prvog arhiepiskopa srpskog i tvorca autokefalne Srpske pravoslavne crkve. U svojoj hrisovulji, kralj Stefan Dečanski je jasno istakao da je mesto za izgradnju hrama Božijeg u Dečanima izabrao Sveti Sava, ali ga je smrt pretekla, te je kralju Urošu III bilo suđeno da podigne manastir na tom svetom mestu.
SPC / Eparhija raško-prizrenska
Vladika Teodosije obraća se vernicima i monasima
Gradnja manastira trajala je između 1326/1327. i 1334/1335. godine, dok su prelepe freske završene oko 1348. godine. Manastir je posvećen Vaznesenju Gospodnjem, simbolu hrišćanske vere i nade u vaskrsenje i večni život.
Danas, Visoki Dečani stoje kao svetionik duhovnosti i vere, gde monasi svojim svakodnevnim podvizavanjem i molitvama čuvaju ne samo svoje duše, već i ovo sveto mesto od zaborava. Njihova posvećenost i vernost podsećaju nas na snagu duha i neprolaznu vrednost vere u vremenu kada su mnogi skeptični i sumnjaju u budućnost.
Od Hristovih reči o Pričešću do Tomine sumnje i pažljivo usmerene svetlosti, svaki prizor na čuvenom remek-delu ima svoje značenje, a perspektiva stvara utisak da se i posmatrač nalazi za trpezom.
U besedi za subotu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički donosi snažno razmišljanje o onome što ljudi smatraju najvećim blagom i o putu kojim se, prema Hristovim rečima, dolazi do Oca.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog velikomučenika Jevstatija po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog sveštenomučenika Dionisija Areopagita. Katolička crkva obeležava Svetog Dionizija Areopagita, Jevreji obeležavaju Šmini aceret, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Nekadašnji rimski vojskovođa Plakida posle krštenja izgubio je ženu i sinove i 15 godina živeo kao najamnik, a kada ih je ponovo pronašao, zajedno sa njima stradao je za Hrista.
U opširnom saopštenju Eparhija navodi da su brojni problemi, od odnosa institucija prema Srbima do ugrožavanja crkvenih objekata i prava vernika, doveli do nesigurnosti među srpskom zajednicom na Kosovu i Metohiji.
Zadužbina kralja Stefana Dečanskog sačuvala je gotovo netaknut izgled, jedinstven freskopis i dokumente koji otkrivaju kako je izgledao život u srednjovekovnoj Srbiji.
Podvižnik manastira Visoki Dečani, iako bez vida, prenosi nebesku mudrost i postojanu veru. Njegov izvanredan dar za pojanje dirne svakog ko ga čuje, dok bratstvo i vernici o njemu govore sa najvećim poštovanjem.
Monah i glavni ekonom Manastira Visoki Dečani kroz svoju priču otkriva duboku vezu s Kosovom i Metohijom I priča kako su njegovo monašenje i životni put ispunjeni duhovnim traženjem i ljubavlju prema svetinji.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Obeležavanje godišnjice okupilo je predstavnike Srbije i Severne Makedonije, pripadnike Vojske Srbije i brojne Srbe, uz molitvu za 1.321 vojnika koji počivaju na bitoljskom vojničkom groblju.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.