U besedi posle liturgije na dan slave zadužbine kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana, episkop raško-prizrenski istakao je da monasi ove svete obitelji svojim životom i podvizavanjem spasavaju svoje duše, ali čine da i ova svetinja živi i u vremenu i kada mnogi sumnjaju u našu budućnost.
Na dan slave Manastira Visoki Dečani, posvećenog Vaznesenju Gospodnjem, u liturgiji koju je predvodio episkop raško-prizrenski Teodosije, hram se ispunio vernicima koji su došli da obeleže ovaj sveti dan. U besedi posle liturgije, vladika Teodosije je uputio dirljive reči, naglašavajući ne samo duhovnu snagu monaha, već i neprolaznost same svetinje u vremenima izazova i sumnje.
SPC / Eparhija raško-prizrenska
Liturgija u Manastiru Visoki Dečani
- Ovaj sveti hram je najlepši i najočuvaniji od svih hramova koje su Nemanjići i svi potonji vladari podigli u našem rodu – istakao je episkop Teodosije, a potom poslao snažnu poruku:
- I monasi ove svete obitelji živeći ovde, trudeći se, podvizavajući se, spasavaju svoje duše, ali čine da i ova svetinja živi i u vremenu teškom kada su mnogi skeptici i kada mnogi sumnjaju u budućnost našu. Dovoljno je da dođu ovde i da pogledaju koliko vaskršnje radosti ima u ovoj svetoj obitelji. I mi svi, braćo i sestre, prepustimo svoje brige Gospodu i uzdajmo se u molitve Svetog kralja Stefana Dečanskog. Molitvama Svetog kralja velikomučenika neka je srećan današnji praznik, hramovna slava ove svete obitelji. Neka Gospod sačuva igumana, monahe i sve one koji dolaze ovde na poklonjenje u ovu svetu obitelj kao i u sve druge svetinje da bi se slavilo ime Božje," rekao je episkop Teodosije.
Ove reči odjeknule su među prisutnima, podsećajući ih na duboko ukorenjenu veru i nadu koja prožima zidove ovog svetog manastira. Manastir Visoki Dečani nije samo duhovno utočište, već i simbol istorijske i kulturne baštine srpskog naroda.
SPC / Eparhija raško-prizrenska
Vladika Teodosije sa monaštvom u Visokim Dečanima
Osnovan kao zadužbina kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana, manastir Visoki Dečani predstavlja jedan od najvažnijih srpskih srednjovekovnih pravoslavnih svetinja. Inicijativa za gradnju ovog veličanstvenog zdanja potekla je od Svetog Save, prvog arhiepiskopa srpskog i tvorca autokefalne Srpske pravoslavne crkve. U svojoj hrisovulji, kralj Stefan Dečanski je jasno istakao da je mesto za izgradnju hrama Božijeg u Dečanima izabrao Sveti Sava, ali ga je smrt pretekla, te je kralju Urošu III bilo suđeno da podigne manastir na tom svetom mestu.
SPC / Eparhija raško-prizrenska
Vladika Teodosije obraća se vernicima i monasima
Gradnja manastira trajala je između 1326/1327. i 1334/1335. godine, dok su prelepe freske završene oko 1348. godine. Manastir je posvećen Vaznesenju Gospodnjem, simbolu hrišćanske vere i nade u vaskrsenje i večni život.
Danas, Visoki Dečani stoje kao svetionik duhovnosti i vere, gde monasi svojim svakodnevnim podvizavanjem i molitvama čuvaju ne samo svoje duše, već i ovo sveto mesto od zaborava. Njihova posvećenost i vernost podsećaju nas na snagu duha i neprolaznu vrednost vere u vremenu kada su mnogi skeptični i sumnjaju u budućnost.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U opširnom saopštenju Eparhija navodi da su brojni problemi, od odnosa institucija prema Srbima do ugrožavanja crkvenih objekata i prava vernika, doveli do nesigurnosti među srpskom zajednicom na Kosovu i Metohiji.
Zadužbina kralja Stefana Dečanskog sačuvala je gotovo netaknut izgled, jedinstven freskopis i dokumente koji otkrivaju kako je izgledao život u srednjovekovnoj Srbiji.
Podvižnik manastira Visoki Dečani, iako bez vida, prenosi nebesku mudrost i postojanu veru. Njegov izvanredan dar za pojanje dirne svakog ko ga čuje, dok bratstvo i vernici o njemu govore sa najvećim poštovanjem.
Monah i glavni ekonom Manastira Visoki Dečani kroz svoju priču otkriva duboku vezu s Kosovom i Metohijom I priča kako su njegovo monašenje i životni put ispunjeni duhovnim traženjem i ljubavlju prema svetinji.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.