NJEGA SU PROSLAVILE ISCELITELJSKE MOĆI: SPC danas slavi Prepodobnog Patapija
Rano je uvideo i prezreo sujetu ovozemaljskog sveta i rešio da se udalji u pustinju Misirsku, gde se predao molitvama.
U besedi posle liturgije na dan slave zadužbine kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana, episkop raško-prizrenski istakao je da monasi ove svete obitelji svojim životom i podvizavanjem spasavaju svoje duše, ali čine da i ova svetinja živi i u vremenu i kada mnogi sumnjaju u našu budućnost.
Na dan slave Manastira Visoki Dečani, posvećenog Vaznesenju Gospodnjem, u liturgiji koju je predvodio episkop raško-prizrenski Teodosije, hram se ispunio vernicima koji su došli da obeleže ovaj sveti dan. U besedi posle liturgije, vladika Teodosije je uputio dirljive reči, naglašavajući ne samo duhovnu snagu monaha, već i neprolaznost same svetinje u vremenima izazova i sumnje.
- Ovaj sveti hram je najlepši i najočuvaniji od svih hramova koje su Nemanjići i svi potonji vladari podigli u našem rodu – istakao je episkop Teodosije, a potom poslao snažnu poruku:
- I monasi ove svete obitelji živeći ovde, trudeći se, podvizavajući se, spasavaju svoje duše, ali čine da i ova svetinja živi i u vremenu teškom kada su mnogi skeptici i kada mnogi sumnjaju u budućnost našu. Dovoljno je da dođu ovde i da pogledaju koliko vaskršnje radosti ima u ovoj svetoj obitelji. I mi svi, braćo i sestre, prepustimo svoje brige Gospodu i uzdajmo se u molitve Svetog kralja Stefana Dečanskog. Molitvama Svetog kralja velikomučenika neka je srećan današnji praznik, hramovna slava ove svete obitelji. Neka Gospod sačuva igumana, monahe i sve one koji dolaze ovde na poklonjenje u ovu svetu obitelj kao i u sve druge svetinje da bi se slavilo ime Božje," rekao je episkop Teodosije.
Ove reči odjeknule su među prisutnima, podsećajući ih na duboko ukorenjenu veru i nadu koja prožima zidove ovog svetog manastira. Manastir Visoki Dečani nije samo duhovno utočište, već i simbol istorijske i kulturne baštine srpskog naroda.
Osnovan kao zadužbina kralja Stefana Dečanskog i cara Stefana Dušana, manastir Visoki Dečani predstavlja jedan od najvažnijih srpskih srednjovekovnih pravoslavnih svetinja. Inicijativa za gradnju ovog veličanstvenog zdanja potekla je od Svetog Save, prvog arhiepiskopa srpskog i tvorca autokefalne Srpske pravoslavne crkve. U svojoj hrisovulji, kralj Stefan Dečanski je jasno istakao da je mesto za izgradnju hrama Božijeg u Dečanima izabrao Sveti Sava, ali ga je smrt pretekla, te je kralju Urošu III bilo suđeno da podigne manastir na tom svetom mestu.
Gradnja manastira trajala je između 1326/1327. i 1334/1335. godine, dok su prelepe freske završene oko 1348. godine. Manastir je posvećen Vaznesenju Gospodnjem, simbolu hrišćanske vere i nade u vaskrsenje i večni život.
Danas, Visoki Dečani stoje kao svetionik duhovnosti i vere, gde monasi svojim svakodnevnim podvizavanjem i molitvama čuvaju ne samo svoje duše, već i ovo sveto mesto od zaborava. Njihova posvećenost i vernost podsećaju nas na snagu duha i neprolaznu vrednost vere u vremenu kada su mnogi skeptični i sumnjaju u budućnost.



Monah i glavni ekonom Manastira Visoki Dečani kroz svoju priču otkriva duboku vezu s Kosovom i Metohijom I priča kako su njegovo monašenje i životni put ispunjeni duhovnim traženjem i ljubavlju prema svetinji.
Podvižnik manastira Visoki Dečani, iako bez vida, prenosi nebesku mudrost i postojanu veru. Njegov izvanredan dar za pojanje dirne svakog ko ga čuje, dok bratstvo i vernici o njemu govore sa najvećim poštovanjem.
Ministar kulture Nikola Selaković izvestio je patrijarha Porfirija o pripremama za predstavljanje umetničkog i duhovnog bogatstva srpske svetinje sa Kosova i Metohije, povodom dve decenije od uvrštavanja na Uneskovu Listu svetske baštine.
Zadužbina Nemanjića, obasjana svetlošću novog rukopoloženja i ispunjena radošću zbog sprovedene Odluke Ustavnog suda tzv. Kosova, na koju su čekali od 2016. godine, konačno je dočekala pravdu. Uz Božju pomoć i monaško strpljenje, pravda je zadovoljena.
Podignuta na temeljima vizantijske bazilike, sa sačuvanim ugovorom o gradnji iz 1281. i grobovima potomaka loze Nemanjića, ova svetinja kod Brodareva svedoči o veri, razaranju i tihom opstanku uprkos pljačkama, ruševinama i zaboravu.
Vernici iz svih krajeva dolaze da se mole pred moštima kosovskog mučenika, ostavljajući za sobom svedočenja koja i lekare ostavljaju bez odgovora.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Jednostavan manastirski način pripreme, bez viška sastojaka i bez kulinarskih trikova, pokazuje kako skromna postna trpeza može biti zasitna i iznenađujuće bogata ukusom, čak i dan posle spremanja.
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Crkva preporučuje supružnicima da se u dane posta, uz međusobnu saglasnost, uzdrže od telesnih odnosa, kako bi se bračna ljubav privremeno usmerila ka duhovnom zajedništvu i molitvi.