Bog čoveka vodi ka cilju neobičnim putevima, a ako ima vere ništa nije nemoguće, govori igumanija i jedina monahinja manastira Svetog Hristofora, zadužbine kralja Dragutina iz 13. veka, u Mislođinu, i navodi da je Božji poziv dobila mnogo ranije nego što je putem Gospodnjim krenula, ali da ga tada nije razumela.
Da su putevi Gospodnji zaista čudnovati najbolji je dokaz mati Justina, koja je završila medicinu i bila lekar spacijalista, ali se zbog jednog sna najpre zamonašila, a potom i podigla Manstir Svetog Hristofera kod Obrenovca.
- Bog čoveka vodi ka cilju neobičnim putevima, a ako ima vere ništa nije nemoguće - govori mati Justina, igumanija i jedina monahinja Manastira Svetog Hristofora, zadužbine kralja Dragutina iz 13. veka, u Mislođinu i navodi u jednom od svojih intervjua da je Božji poziv dobila mnogo ranije nego što je Gospodnjim putem krenula, ali da ga tada nije razumela.
Ona je 2010. godine godine upućena iz srpskog manastira u Kanadi da obnovi svetinju nedaleko od Obrenovca. Papire za obnovu sakupljala je duže od tri i po godine, a onda je uz pomoć ktitora uspela i da je podigne.
- Posle bezdušne kampanje 1999. u kojoj su širene laži o Srbima, bilo mi je teško da živim u Americi - govori mati Justina i dodaje:
- Tražila sam da me pošalju u neki manastir u Srbiji. Mitropolit Amfilohije, administrator posle smrti patrijarha Pavla, rekao mi je da idem u Mislođin, u zadužbinu Svetog kralja Dragutina, Manastir Svetog Hristofora. Kad sam rekla da nikad za njega nisam ni čula, klimnuo je glavom i rekao da treba da ga obnovim. Uplašila sam se, rekla mu da u životu nisam ništa gradila, da je to preveliki poduhvat za mene. Mitropolit je odgovorio da imam blagoslov Majke Božje i da moram da idem u Mislođin.
youtube.com/PRVA
Mati Justina
Polovinom decembra 2010. je stigla u Beograd. Otišla je u Mislođin gde su se sačekali temelji drevnog hrama iz 13. veka, koje su šezdestih godina prošlog veka istraživali arheolozi. Posle turske pohare u 17. veku to je bilo sve što je ostalo od kraljevske zadužbine. Kraj temelja starog manastira nalazila se samo započeta zgradica konaka golih zidova i monahinja je morala da se vrati u mali stan u gradu.
Pričala je da je bila veoma zbunjena kad je došla u Srbiju, bez novca i ikakvog iskustva u građevinrskim poslovima. Podigla je svoje zaostale penzije da bi uredila konak koliko-toliko, da u njemu može da se preživi. Kome god sam pomenula obnovu manastira, odgovor je bio isti - nema novca, ni projektne dokumentacije, ni puta, a o struji i vodi da ne govorimo.
- To je bila jedna ruševina gde su se okupljali većinom dileri, narkomani, ljubavnici… Da vam ne pričam. Oni su mene isteravali, nisu dali da dođem tu. Bilo je stvarno vrlo teško. Ali, Bogu je sve moguće. Uz božju pomoć, za 12 godina, ova svetinja je izgrađena - kaže mati Justina.
Kaže da je nailazila na mnoge probleme tokom dobijanja dozvola i gradnje, ali da se na kraju sve dobro zavrsilo.
Wikipedia
Manastir Svetoh Hristofera
- Bager je došao do kostiju 15 monaha koji su ovde bili sahranjeni. Mi smo ih pokupili, a Patrijarh Irinej je dao blagoslov da to budu mošti. Stavili smo ih u dva kivota, umili su se po pravilima i mogu vam reći da se dosta bolesnika izlečilo, pogotovo zavisnika i to alkoholičara. Ti ljudi i danas dolaze ovde, pomažu crkvi - kaže mati Justina.
Kroz jednostavne boje brojeva i slova, Srpska pravoslavna crkva prenosi duboku duhovnu poruku i vodi vernike kroz svetkovine i praznike, otkrivajući značaj svakog dana u bogoslužbenom ciklusu.
Elena Mazlu, koja ima skoro pola miliona pratilaca, donela je odluku da svoj život posveti veri i duhovnom miru, izazvavši burne reakcije na društvenim mrežama.
Iako nije verovao u Boga, žandarm je ostao zapanjen kada je shvatio da je razgovarao sa svetiteljem iz Egine, koji je preminuo tri godine pre toga. Taj čudesni događaj zauvek ga je promenio i vratio u veru.
Svetitelji podsećaju da početak godine nije pitanje slavlja, već trenutak u kojem se preispituju savest, navike i odnos prema Bogu — jer od toga zavisi kakav će trag ostaviti dani koji dolaze.
Dok su satovi odbrojavali prve minute 2026, crkva Vondelkerk u Amsterdamu nestajala je u plamenu, ostavljajući grad bez svetinje i Evropu bez još jednog svedoka hrišćanske prošlosti.
Nedoumica pravoslavnih vernika pred 31. decembar i 1. januar dobija jasan i smiren odgovor sveštenika, koji podseća da se vreme ne „slavi“, već predaje Bogu.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Podignuta na temeljima vizantijske bazilike, sa sačuvanim ugovorom o gradnji iz 1281. i grobovima potomaka loze Nemanjića, ova svetinja kod Brodareva svedoči o veri, razaranju i tihom opstanku uprkos pljačkama, ruševinama i zaboravu.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
Dok su satovi odbrojavali prve minute 2026, crkva Vondelkerk u Amsterdamu nestajala je u plamenu, ostavljajući grad bez svetinje i Evropu bez još jednog svedoka hrišćanske prošlosti.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog mučenika Bonifatija po starom kalendaru, dok se po novom liturgijski obeležava Obrezanje Gospodnje. Katolici slave blagdan Marije Bogorodice, a Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama.
Predanje kaže da je Sveti Bonifacije na Badnje veče posekao Hrast groma, pod kojim su pagani prinosili ljudske žrtve, što je zauvek promenilo tok jedne stare tradicije.