Bog čoveka vodi ka cilju neobičnim putevima, a ako ima vere ništa nije nemoguće, govori igumanija i jedina monahinja manastira Svetog Hristofora, zadužbine kralja Dragutina iz 13. veka, u Mislođinu, i navodi da je Božji poziv dobila mnogo ranije nego što je putem Gospodnjim krenula, ali da ga tada nije razumela.
Da su putevi Gospodnji zaista čudnovati najbolji je dokaz mati Justina, koja je završila medicinu i bila lekar spacijalista, ali se zbog jednog sna najpre zamonašila, a potom i podigla Manstir Svetog Hristofera kod Obrenovca.
- Bog čoveka vodi ka cilju neobičnim putevima, a ako ima vere ništa nije nemoguće - govori mati Justina, igumanija i jedina monahinja Manastira Svetog Hristofora, zadužbine kralja Dragutina iz 13. veka, u Mislođinu i navodi u jednom od svojih intervjua da je Božji poziv dobila mnogo ranije nego što je Gospodnjim putem krenula, ali da ga tada nije razumela.
Ona je 2010. godine godine upućena iz srpskog manastira u Kanadi da obnovi svetinju nedaleko od Obrenovca. Papire za obnovu sakupljala je duže od tri i po godine, a onda je uz pomoć ktitora uspela i da je podigne.
- Posle bezdušne kampanje 1999. u kojoj su širene laži o Srbima, bilo mi je teško da živim u Americi - govori mati Justina i dodaje:
- Tražila sam da me pošalju u neki manastir u Srbiji. Mitropolit Amfilohije, administrator posle smrti patrijarha Pavla, rekao mi je da idem u Mislođin, u zadužbinu Svetog kralja Dragutina, Manastir Svetog Hristofora. Kad sam rekla da nikad za njega nisam ni čula, klimnuo je glavom i rekao da treba da ga obnovim. Uplašila sam se, rekla mu da u životu nisam ništa gradila, da je to preveliki poduhvat za mene. Mitropolit je odgovorio da imam blagoslov Majke Božje i da moram da idem u Mislođin.
youtube.com/PRVA
Mati Justina
Polovinom decembra 2010. je stigla u Beograd. Otišla je u Mislođin gde su se sačekali temelji drevnog hrama iz 13. veka, koje su šezdestih godina prošlog veka istraživali arheolozi. Posle turske pohare u 17. veku to je bilo sve što je ostalo od kraljevske zadužbine. Kraj temelja starog manastira nalazila se samo započeta zgradica konaka golih zidova i monahinja je morala da se vrati u mali stan u gradu.
Pričala je da je bila veoma zbunjena kad je došla u Srbiju, bez novca i ikakvog iskustva u građevinrskim poslovima. Podigla je svoje zaostale penzije da bi uredila konak koliko-toliko, da u njemu može da se preživi. Kome god sam pomenula obnovu manastira, odgovor je bio isti - nema novca, ni projektne dokumentacije, ni puta, a o struji i vodi da ne govorimo.
- To je bila jedna ruševina gde su se okupljali većinom dileri, narkomani, ljubavnici… Da vam ne pričam. Oni su mene isteravali, nisu dali da dođem tu. Bilo je stvarno vrlo teško. Ali, Bogu je sve moguće. Uz božju pomoć, za 12 godina, ova svetinja je izgrađena - kaže mati Justina.
Kaže da je nailazila na mnoge probleme tokom dobijanja dozvola i gradnje, ali da se na kraju sve dobro zavrsilo.
Wikipedia
Manastir Svetoh Hristofera
- Bager je došao do kostiju 15 monaha koji su ovde bili sahranjeni. Mi smo ih pokupili, a Patrijarh Irinej je dao blagoslov da to budu mošti. Stavili smo ih u dva kivota, umili su se po pravilima i mogu vam reći da se dosta bolesnika izlečilo, pogotovo zavisnika i to alkoholičara. Ti ljudi i danas dolaze ovde, pomažu crkvi - kaže mati Justina.
Kroz jednostavne boje brojeva i slova, Srpska pravoslavna crkva prenosi duboku duhovnu poruku i vodi vernike kroz svetkovine i praznike, otkrivajući značaj svakog dana u bogoslužbenom ciklusu.
Elena Mazlu, koja ima skoro pola miliona pratilaca, donela je odluku da svoj život posveti veri i duhovnom miru, izazvavši burne reakcije na društvenim mrežama.
Iako nije verovao u Boga, žandarm je ostao zapanjen kada je shvatio da je razgovarao sa svetiteljem iz Egine, koji je preminuo tri godine pre toga. Taj čudesni događaj zauvek ga je promenio i vratio u veru.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nekada se kuvao bez mnogo komplikovanja, od namirnica koje su bile pri ruci, a upravo spoj povrća, začina i kremastog završetka daje mu poseban karakter.
U vreme cara Prova Trofim i Savatije odbili su da učestvuju u obredu posvećenom Apolonu, dok je senator Dorimedont zbog svoje vere podelio njihovo stradanje.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Što se tiče smrti beba, dece i uopšte moralno čistih mladića i devojaka, sveti oci dele mišljenje, ističe, da ih Bog uzima znajući da će u budućem oni voditi grešan život, izgubiti čistotu i lišiti se večnog života.
Svetac takođe upućuje na ozbiljan problem – postojanje prvorodnog greha. Iako detinjstvo u svom početku može delovati kao čist period života, sveti Teofan nas podseća da greh, iako skriven u početku, postepeno izlazi na površinu i menja našu prirodu. Ovaj proces nije pitanje slučajnosti, već, kako svetac objašnjava, deo naše slobode i odgovornosti. Greh nije nešto što nas neizbežno mora odvesti u propast, već nešto sa čim se moramo boriti.
Sveti Teofan Zatvornik u misli za 22. četvrtak po Pedesetnici ukazuje na važnost strpljenja, ljubavi i poštovanja prema onima koji ne veruju i ne prihvataju Gospoda. Njegova poruka podseća nas na način na koji se Gospod postavio prema onima koji ga nisu prihvatili. U Lukinom evanđelju (9,55-56) opisano je kako su učenici želeli da pošalju oganj s neba na selo koje nije primilo Isusa, ali Gospod je rekao: "Ne znate kakvog ste vi duha...“ On nije reagovao osvetnički, već je otišao u drugo selo, ostavljajući neverujuće da idu svojim putem.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog Evmenija Gortinskog i Svetu mučenicu Ariadnu po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Pokrov Presvete Bogorodice. Katolička crkva obeležava Svetu Tereziju od Dete Isusa, Jevreji obeležavaju Hol ha-Moed, peti dan Sukota, dok muslimani nemaju veliki praznik
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.