Po zauzeću Srbije, Osmanlije su mnoge srpske hramove pretvorili u svoje džamije, pa su to hteli da učine i sa dečanskom manastirskom crkvom, ali ih je čudesan događaj sprecio u tome.
Nakon što su Turci osvojile Srbiju, srpske hramove pretvarali su u džamije, te su isto planirali i za svetinju Manastira Visoki Dečani. Sa namerom da ovaj čin učine što svečanijim, u Dečane su stigli brojni turski vojnici, kao i visoki verski dostojanstvenici sa njihovim poglavarom, okupljeni da posvedoče preobražaju drevnog hrama. Svesni mogućeg negodovanja okolnog srpskog naroda, Turci su oko manastira rasporedili vojsku i doneli pozamašne količine municije, smeštajući ih u kulu zvonaru nad velikom manastirskom kapijom, želeći da stvore odbrambeni bedem za svaki slučaj, ali i da jasno istaknu svoju nameru.
Glavni vojskovođa sa doglavnicima smesti se u najbolje odaje konaka i onda pozva igumana i monahe i predloži im da se poturče; u protivnom da odmah napuste manastir. Pošto su odbili da se poturče, iguman i bratija molili su, preklinjali, plakali, obećavali zlato, samo da Turci ostave manastir na miru, ali ništa nije pomoglo.
Turci ih isteraše iz manastira i oni se povukoše u isposnice u klisuri više manastira.
Na praznik Svete Nedelje, mitropolit raško-prizrenski služio je arhijerejsku liturgiju u ovom novom manastirskom zdanju posvećenom upravo ovoj svetici. U vremenu teških iskušenja i izazova, novo svetilište pruža duhovnu utehu i oslonac našem narodu na Kosovu i Metohiji.
U Svetom Romanu, Tumanu i Komarici su se prema verovanju ukazala Božija čuda, pa ih posećuju bolesni i oni koji su izgubili mir i veru u sebe. Tako je boraveći u Kumarici nepokretna devojka muslimaske veroispovesti iz Bijelog Polja je prohodala, u Tumanu su mnoge žene koje su izgubile nadu da će postati majke posle molitve ostale trudne, a u Svetom Romanu su ljudi koji su ušli s depresijom, izašli nasmejani i s verom u život.
Ovo sveto mesto, smešteno visoko među stenicima, predstavlja simbol duhovne otpornosti i bogate tradicije, pozivajući sve koji tragaju za duhovnim ispunjenjem da zarone u njegovu blagoslovenu atmosferu.
Uz podršku igumanije Akviline, arhiepiskop mileševski obišao je radove na stvaranju oaze pored svetinje, osvetljavajući put novim sadržajima koji će obogatiti duhovni život zajednice i vernika koji je posećuju.
Ono što posebno treba naglasiti jeste da SPC u isto vreme nije poklonila MPC sve one srpske svetinje i manastire, koje su gradili srpski vladari u istoriji. Tomosom o autokefaliji MPC te svetinje nisu poklonjene, kao što pojedini zlonamerni ili pak neznaveni ljudi komentarišu, već su dati na upotrebu, a to su dve suštinski različite pravne formulacije, istakao je arhimandrit Petar (Dragojlović).
U očaravajućem ambijentu Gradske koncertne dvorane, otac Nikodimos Kabarnos donio je magiju drevnih melodija kroz koncert u pratnji novosadskog ženskog hora „Sveti Jovan Damaskin“, obogaćujući savremenu scenu dubokim duhovnim porukama i univerzalnom lepotom.
Monasi Manastira Tumane svakodnevno čitaju posebne molitve za telesno i duhovno zdravlje vernika. Molitva u sabornosti donela je mnoga čudesa, a otac Stefan otkriva kako pravilno učestvovati u molitvi i koristiti osvećene predmete za blagoslov.
Manastir Tumane je već ispunjen brojnim vernicima koji su prisustvovali večernjem bogosluženju uz pomazivanje osvećenim uljem. Na dan proslave biće služena sveta liturgija, litija, čitan akatist i molitva za zdravlje.
Ovo sveto mesto, smešteno visoko među stenicima, predstavlja simbol duhovne otpornosti i bogate tradicije, pozivajući sve koji tragaju za duhovnim ispunjenjem da zarone u njegovu blagoslovenu atmosferu.
Otac Hristodulos Papaioanu u emotivnoj ispovesti otkriva duboku tugu zbog gubitka sina Kiprijana u strašnoj železničkoj nesreći. Njegove reči, prožete bolom i verom, dirnuće svakoga ko je ikada doživeo gubitak.
Arhimandrit Zaharija iz Tanzanije krenuo je na neobično duhovno putovanje – odrastao je u rimokatoličkoj porodici, susreo se sa pravoslavljem i postao monah, služeći u Rusiji.