Freskopis manastira Sopoćani je toliko lep i nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a sa neizmernom lepotom istog su se složili istoričari umetnosti 60-ih godina prošlog veka.
Manastir Sopoćani se nalazi nedaleko od Novog Pazara, 16 kilometara zapadno uz tok reke Raške, po kojoj se i srpska država u srednjem veku nazivala Raškom. Među visokim i nerodnim brdima, ozbiljnih i mrkih oblika, s pretećim kamenim liticama, nedaleko od svoje prestonice Rasa, podigao je kralj Uroš I (1243-1276) hram Svete Trojice, nad samim izvorom reke Raške. Naziv Sopoćani manastir je dobio po staroslovenskoj reči sopot, što znači izvor.
Manastir Sopoćani je sagrađen, verovatno, u sedmoj deceniji 13. veka dok je na arhiepiskopskoj stolici sedeo brat kralja Uroša - arhiepiskop Sava II i predstavlja krunu duhovnog i kulturnog pregalaštva tog doba. Zamišljen da bude kraljeva grobna crkva, hram je još tokom izgranje uobličen i kao porodična i kao grobnica ljudi najodanijih kralju.
Sopoćanske freske, nastale izmedu 1263. i 1268.godine su dela najvećeg dometa u monumentalnom slikarstvu 13. veka ne samo u srednjovekovnoj Srbiji, nego i na celom području vizantijske umetnosti tog perioda.
youtube/printscreen/A1tvNet
Freske u manastir u Sopoćani
Apostol Filip, pa Mona Liza
youtube/printscreen/A1tvNet
Detalj sa freske u manastiru Sopoćani.
Freska Svetog apostola Filipa na zapadu prozvana “Mona Liza pre Mona Lize” jedna je od najintrigantnijih umetničkih dela na svetu. Nastala čak dva veka pre Mona Lize Leonarda da Vinčija, a u narodu je bila poznata i pod nazivom Lepi Jovan.
Spušteni pogled i tajanstvene sopoćanske oči koje te prate gde god da se pomeriš već skoro osamsto godina odolevaju vremenu i surovim istorijskim događajima, a posetioce manastira ostavljaju bez daha.
Vrhunac tzv. monumentalnog stila karakterišu freske sačuvane u naosu i oltaru, skladne kompozicije i stojeće figure koje podsećaju na antičke uzore. Slikarstvo Sopoćana imalo je izuzetno snažan uticaj na potonje srpsko slikarstvo. Jedna od fresaka prikazuje Uroša I dok čeka kraljicu koju vodi Stefan Nemanja. Takođe, oslikana je i ktitorska kompozicija koja prikazuje Stefana Prvovenčanog i Uroša I sa modelima svojih crkava.
youtube/printscreen/A1tvNet
Sopoćani
Freske oko oltara su naslikane kasnije. Na jednoj je prikazan Uroš I sa sinovima Dragutinom i Milutinom kao i ostalim članovima kraljevske familije. Freske u kapelama su oslikane poslednje. Fresko slikarstvo crkve je kompletirano 1270. godine.
U južnoj kapeli se nalazi freska koja prikazuje smrt Stefana Nemanje i prenos njegovih moštiju u Studenicu. Takođe postoje freske koje prikazuju cara Dušana i njegovu ženu Jelenu. Ono što su fresko-slikari u Sopoćanima uspeli u linearnosti i koloritu oslikati sreće se još samo u italijanskoj renesansi.
Neki članovi kraljevske porodice su sahranjeni u manastiru. Kratko posle Kosovske bitke manastir je pretrpeo razna razaranja i obnovljen je za vreme despota Stefana. Crkva je zapustela 1698.godine i bila je u ruševinama sve do 1925.godine kada je rekonstruisana.
Zbog izuzetne vrednosti, manastirski kompleks (zajedno sa kompleksom Starog Rasa) UNESKO je uvrstio na listu svetske kulturne baštine 1979. godine.
Na svetskoj izložbi u Parizu 1961. godine freska "Uspenja Presvete Bogorodice" proglašena je za najlepšu fresku čitavog srednjeg veka.
youtube/printscreen/RTV Novi Pazar
Iguman manastira Sopoćani Teoktist
Iguman manastira Sopoćani Teoktist kaže da su freske manastiru donele svetsku slavu, zato što su remek-delo umetnosti, ali napominje i da se tu čuvaju i druge svetinje.
- U našem manastiru se nalaze tri para moštiju Svetih Кozme i Damjana. Prvi par su braća Rimski, drugi par je živeo na području Turske i Libana i treći par braće Кozme i Damjana su živeli u Siriji. Mošti Кozme i Damjana ovde su prenete 1999. godine iz manastira Zočišta u Metohiji a 2008. godine jedan deo ovih moštiju je vraćen u Zočište a jedan deo je kod nas. Na dan Svetih Vrača, 14. jula, ovaj prostor je oslobođen od Turaka u Prvom Balkanskom ratu 1913. i od tada manastir slavi svete Vrače - govori iguman Teoktist.
Manastir je u ograđenim zidinama, a konaci sa prodavnicom i drugim prostorijama su sa leve strane od ulaza i van ograđene duhovne oaze.
Radovi na izgradnji konaka su u toku, a iguman ove svetinje je zahvalio svima, koji su svojim darovima doprinosima omogućili da se oni neprekidno odvijaju.
Manastir Rukumija je prema legendi podignut na mestu gde su nesrećnu devojku Jelicu pogubila braća. Tu se danas dešavaju čuda, kojima svedoče brojni vernici.
Sestra Hatarina je pričala o prelomnom trenutku kada je, usled duhovne praznine, otkrila veru i odlučila da se posveti monaštvu, što nije naišlo na razumevanje kod njenih roditelja koji su, na kraju, preminuli ubrzo nakon njenog odlaska u manastir.
Ovaj rukopis nastao je samo nekoliko decenija nakon originalnog pisanja Jevanđelja, što ga čini jednim od najznačajnijih novozavetnih otkrića do danas.
Otac Onufrije Hilandarac u svojoj knjizi „Svetogorski kuvar s pričama“ otkrio je kako nastaje ovaj skroman hleb s prazilukom koji je vekovima hranio bratstvo.
U iskrenom i nenametljivom promišljanju, otac Hrizostom Filipesku razotkriva kako se iz gomile protivrečnih sudova rađa i pritisak koji svaki sveštenik nosi, pokazujući koliko su brzopleti utisci često daleko od istine o njegovom pozivu.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 27. četvrtak po Duhovima pokazuje kako istina i ljubav oslobađaju od lažnih uticaja i vode ka unutrašnjem miru i duhovnom rastu.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Smešten na šest kilometara od centra grada sadrži monaške ćelije isklesane u stenama, kuhinju, dvospratni podzemni grad i tajne pregrade dizajnirane za hitne slučajeve.
Ukoliko se optužbe za blokadu potvrde, pitanje prevazilazi unutrašnje sukobe bratstva i postaje problem međunarodne zaštite jednog od najstarijih i najznačajnijih manastira u hrišćanskoj istoriji.
Gest oca Gavrila i Džemila-efendije Destanovića postao je simbol zajedništva u Lukocrevu, gde putevi ne povezuju samo bogomolje, već i ljude različitih vera.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
U vremenima kad tuga i haos vladaju svakodnevnicom, pouka velikog duhovnika 20. veka pokazuje kako umna molitva postaje nevidljivi štit duše i vodi ka unutrašnjoj slobodi.
Duhovna deca i poklonici govore o susretima sa Svetim Jakovom Kalikisom, koji su ostavljali trag u savesti, telu i životu – o molitvi pred kojom su padali strahovi, a ustajale duše.