youtube/printscreen/Južnobački avanturistiCrkva je podignuta tačno iznad izvora vode koji je posvećen Svetim Vračima.
Lepa, mala crkva kompletno je izgrađena od drveta! Kažu da je korišćen norveški beli bor i čamovina, pa čitava bogomolja svojom arhitekturom odudara od ostalih fruškogorskih svetinja.
Od svih manastira Fruške gore, Manđelos je najmlađi. Odluka o njegovoj izgradnji doneta je 2008. a radovi su počeli 2011. Ktitori crkve bili su Milan i Senka Milanković, poreklom iz Brodca kod Bijeljine, koji žive i rade u Australiji, a koji su tragičnim spletom okolnosti ovde izgubili ćerku. Manastir je posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom i osvećen je 2014. godine.
Manastir jedinstvenog izgleda
Osim „mladosti“, manastir Manđelos jedinstvenim čini i njegova spoljašnjost. Naime, lepa, mala crkva kompletno je izgrađena od drveta! Kažu da je korišćen norveški beli bor i čamovina, pa čitava bogomolja svojom arhitekturom odudara od ostalih fruškogorskih svetinja.
Neobično ime
youtube/printscreen/Južnobački avanturisti
Lepa i mala crkva kompletno izgrađena od drveta
Manastiru je „kumovalo“ istoimeno naselje neobičnog naziva – Manđelos. Reč je o „preradi na srpski“ mađarskog imena „Nađolas“ ili „Nagyolasz“, što u prevodu znači „veliko italijansko selo“ tj. „veliko romansko selo“ – mesto u kome žive Romani, potomci Rimljana, tu doseljeni u vreme srednjovekovne vladavine Franaka nad Sremom.
Osim ovog imena, manastir ponekad zovu i Vranjaš, po istoimenom izvoru koji se tu nalazi.
Mesto manastira nije izabrano slučajno!
Kao i mnogi drugi fruškogorski manastiri, i ovaj se nalazi u prelepoj prirodi. Crkva je izgrađena u maloj, zelenoj uvali između sela Grgurevci i Manđelos, na potezu koji se zove Jorgovanište. A mesto nije izabrano slučajno! Crkva je podignuta tačno iznad izvora vode koji je posvećen Svetim Vračima – Kozmi i Damjanu, a koji je poznat od davnina kao lekovit.
youtube/printscreen/Južnobački avanturisti
Crkva je podignuta tačno iznad izvora vode koji je posvećen Svetim Vračima.
Naime, slično kao što je slučaj sa Jazak vodom čije blagotvornom dejstvo je poznato nadaleko i o kojoj je još Miloš Crnjanski pisao u romanu „Seobe“, i istorijat ovog fruškogorskog izvora bogat je i dug.
Predanje kaže da su ga još drevni Rimljani koristili kako bi, preko akvadukta, vodom snabdevali Sirmium tj. današnju Sremsku Mitrovicu. Vekovima nakon, za ovo mesto su znali i Turci, pa su tu napravili banju sa lekovitim blatom čiji se ostaci, kažu lokalci, još uvek mogu pronaći u okolini manastira.
Izvor koji se još naziva i Vranjaš, danas je uređen, a krasi ga i lep mozaik na kome su prikazani Sveti Kozma i Damjan.
Manastir na padinama Fruške gore zatekle su u ruinama monahinje, nakon čega su odlučile da svetinju podignu od temelja i načine je funkcionalnom za bogosluženje.
Manastir Rukumija je prema legendi podignut na mestu gde su nesrećnu devojku Jelicu pogubila braća. Tu se danas dešavaju čuda, kojima svedoče brojni vernici.
Priča o učeniku koji je bio uz Hrista, a potom otišao svojim putem otvara pitanje slobodne volje, slabosti i propuštene prilike za pokajanje koje i danas izaziva nemir i preispitivanje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Veliku sredu po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Dionizija Korintskog, dok Jevreji obeležavaju dane Pashe, a muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od neprekidnog pričanja i pohlepe do nedostatka vere - otac Dimitrije objasnio je kako molitva, disciplina i odlazak u crkvu mogu osloboditi dušu i doneti mir.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Turski izvori Privinu Glavu pominju sredinom 16. veka i to pod imenom "Pribiglava", a navedeno je i da je u pitanju bogat manastir sa vinogradima, njivama i velikim zemljišnim posedom.
Od Studenice i Žiče do Ostroga i Dečana, hodočasnici širom Srbije i regiona biraju da najveći hrišćanski praznik obeleže kroz liturgiju, boravak u konacima i duhovno sabranje, spajajući vekovne običaje sa ličnim doživljajem vere.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Nakon složene operacije u Istanbulu i nedelja neizvesnosti, paroh iz Pilice pokazao je kako izgleda kada ljubav prema bližnjem preraste u čin koji menja sudbinu, bez očekivanja priznanja i bez zadrške pred ličnim iskušenjem.
Svetinja koja se vekovima čuva u manastiru Vatoped biće doneta u prestonicu i nošena na čelu litije, dok će vernici potom imati priliku da joj se poklone u hramu Svetog Save.
Od Svetog Jovana Zlatousta do vladike Nikolaja Velimirovića, glasovi svetih opominju da starina nije merilo istine, između krsne slave i sujeverja otkriva se tanka linija koju savremeni čovek često previđa.