Manastir Svete Paraskeve na Hvaru, osnovan 1561. godine, bio je važna pravoslavna svetinja, koja je kroz vekove pretrpela različite promene, vlasti i nacionalizaciju posle Drugog svetskog rata.
Davne 1561. godine, kada je biti pravoslavan na ovim prostorima, kao i danas, podrazumevalo spremnost na stradanja i u vreme kada se pravoslavlje iz Dalmatinske zagore spuštalo prema priobalju i na ostrva, osnovan je na Hvaru manastir svete Paraskeve.
Naime, u tom periodu kada je na Hvaru već bila smeštena flota ratne mletačke mornarice, doseljava se i nekoliko pravoslavnih, grčkih porodica. Budući da je i među mornarima bilo dosta onih pravoslavne veroispovesti, te kako bi ovaj narod Božiji mogao prinositi svoje molitve Bogu, sagradi se crkva u čast Prepodobne matere Paraskve.
Youtube/Where To Next
Hvar je danas luksuzno ostrvo.
Važno je napomenuti kako je odmah pored crkve podignut i dom za služaščeg sveštenika, u kojem su ponekad radi pastirske službe obitavali jedan ili dvojica monaha. Od tada je crkva svete Paraskeve prozvana manastirom. Prema pisanim izvorima, tada su značajan deo hvarskog stanovništva činili i pravoslavni Srbi, a prvi hvarski sveštenik je bio otac Evstatije Lefara.
Iako su vremena bila teška i uprkos latinskom prozelitizmu, s obzirom na gore navedene podatke, da se zaključiti da je pod meltačkom vlašću, Pravoslavna Crkva imala izvesnu slobodu. Interesantan je podatak da čak i papski vizitator, biskup grada Verone, Avgustin Valerije, u svom izveštaju iz februara 1579. godine, kada je u crkvi još uvek bio samo jedan oltar, pominje ovaj manastir svete Paraskeve.
Oduzet nakon Drugog svetskog rata
Nakon Drugog svetskog rata i poznatog zakona o nacionalizaciji u tadašnjoj SFRJ, manastir svete Venerande (Paraskeve), postaje vlasništvo grada Hvara i zaštićeni je spomenik kulture.
Na manastiru su se izvodili radovi, a ova svetinja bila pretvorena i u disko klub.
Po svim državno-pravnim propisima, kako sadašnjih tako i svih prethodnih vlasti, manastir svete matere Paraskeve – Venerande, trebalo bi da bude u vlasništvu Pravoslavne Eparhije dalmatinske.
Nešto kasnije, 21. 10. 1616. godine, obilazeći svoju pastvu po Dalmaciji, u 75. godini života u ovom manastiru upokojio se episkop Gavrilo Sever. Novi mletačko-dalmatinski episkop bio je Teofan Ksenakis. Tri godine posle smrti episkopa Gavrila, episkop Teofan je u dogovoru sa mletačkom opštinom uredio, da se 1619. godine Gavrilovo telo sa Hvara prenese u Mletke. Već tada je Crkvena opština na Hvaru, bila prilično lošeg imovinskog stanja, iako se nekoliko decenija starala da izdržava svoje sveštenoslužitelje. Na ovakvo stanje Crkve na Hvaru posebnu pažnju obratio je novi episkop Atanasije Valerijan, koji je mletačkoj vladi uputio molbu za pomoć.
Wikipedia
Pogled na manastir.
Pošto je vlast zbog mornara pravoslavne veroispovesti mala interes da crkva na Hvaru bude aktivna, ona preuzima brigu oko izdržavanja ovog manastira. Tako mletačke vlasti, ukazom od 1. 2. 1628. godine, kada su u manastiru na Hvaru živeli monah Matej Kasimati sa još dva sabrata, određuje jednomjesečnu pomoć ovoj sveštenoj obitelji. Međutim, pošto je ta pomoć bila nedovoljna za potrebe manastira i monaha, 13. septembra 1636. godine, od istih vlasti izdat je dukal, kojim se manastiru svete Paraskeve na Hvaru, dodeljuje 60 kanapa neobrađene zemlje u Pišćinama i Beškovi.
Ovim dukalom se ozakonjuje i državno pravo patronata na zemlju. Tako su, u junu 1644. godine kada je u manastir za hvarskog paroha došao Pahomije Kanakari, vlasti u septembru 1646. godine, tražile od kneza i hvarskog proveditora izveštaj o tome postavljenju. Potom je generalni proveditor dalmatinski Leonard Foskolo 5. 5. 1647. godine, po primitku pozitivnog izveštaja, odobrio Pahomijevo postavljenje za pravoslavnog sveštenoslužitelja na Hvaru.
Wikipedia
Pogled na manastir.
Do 1685. godine u manastiru svete Paraskeve uvek se služilo po istočnom obredu, i uvek se čitao Nikeo-carigradski simvol vere. Međutim, prilike se menjaju i te iste godine, hvarski biskup Priuli, obratio se proveditoru Valijeru, sa molbom da u crkvi svete Paraskeve pored pravoslavnog sagradi i latinski oltar. Valijer mu je uvažio molbu, te je tada napravljen katolički oltar, posvećen svetom Francisku, gde je ponekad, mimo volje pravoslavnog sveštenstva i naroda, latinski sveštenik služio misu.
Youtube/Where To Next
Plaža nadomak hrama.
Naime, treba spomenuti da su katolički oltari bili građeni i po ostalim pravoslavnim crkvama u Zadru, Šibeniku i Trogiru. Na primer, u vreme episkopa Melentija Tipalda, kada je pravoslavna crkvena opština u Trogiru bila veoma jaka, hram je oduzet, a narod mahom pokatoličen. Ipak, ta praksa da latinska misa bude služena u pravoslavnim hramovima, te da se dograđuju latinski oltari, vremenom je iščezla.
Uredba proveditora Grimanija od 22. 10. 1754. godine svedoči o tome da je manastir svete Paraskeve bio uređen tako da su se u njemu mogla vršiti pravoslavna bogosluženja. Isti ukaz nalaže da se i crkve u Skradinu, Zadru i Šibeniku moraju urediti po propisima istočnog obreda.
Strašan požar zahvatio je dominikanski manastir na ostrvu Čiovu kod Trogira, ali je Crkva Svetog Krsta, poznata po čudesnom Raspeću koje je dva puta prokrvarilo, ostala potpuno netaknuta. Župnik opisao je dramatične trenutke kada je gledao kako plamen guta gotovo čitav gornji sprat manastira, dok svetilište čudesno opstaje.
Pojedina države kao da se utrkuju, koja će bolje i svečanije da ukrasi svoje trgove, raskošna rasveta je svuda a duh praznika se se oseća na svakom kutku.
Kroz biblijske primere od Eve i Kaina do Jude, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za subotu 5. sedmice Velikog posta pokazuje da se svako delo vraća kao posledica u svoje vreme, bez izuzetka i zaborava.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Julijana Tarsanina po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti Andrej Kritski. Katolička crkva obeležava spomendan Svete Elizabete Portugalske, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka svetogorskog starca otkriva šta čovek treba da učini kada mu se učini da je izgubio pravac i da su mu se svi planovi raspali, i zašto upravo tada počinje najvažniji preokret.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Božićno pojanje u dvorani „Lisinski“ najavljeno je kao praznični susret vere i muzike, ali se ubrzo otkrilo da iza događaja stoji projekat vezan za obnovu tzv. Hrvatske pravoslavne crkve – ideje koja ponovo otvara pitanje sudbine Srba, Crkve i istorijskog pamćenja.
Usledila je poseta Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji "Kantakuzina Katarina Branković" i Duhovnom centru na Svetom Duhu, gde se gost upoznao sa obrazovnim programom i duhovnim životom te crkveno-školske institucije.
Liturgiju je služio mitropolit dalmatinski Nikodim koji je u nadahnutoj besedi posle bogosluženja pozvao verne da slede primer apostola Luke, čitaju sveto Jevanđelje i primenjuju njegove zapovesti, uz nadu da će hram biti obnovljen u narednim godinama.
Između Brankovića i Dositeja, između fresaka i moštiju svetitelja, Novo Hopovo čuva priču o vekovima u kojima su se vera, umetnost i istorija ispisivale na istom mestu i još uvek traju u tišini fruškogorskih padina.
Manastir Žiča, koji je Sveti Sava izabrao za sedište prve srpske arhiepiskopije, mnogo je više od mesta molitve: u njegovim zidovima oblikovala se duhovna ideja Srbije, krunisani su vladari i ispisivane stranice istorije
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Sveti Oci upozoravaju da nije svaki san poruka niti svaka misao otkrovenje, već da je za razlikovanje Božje opomene od zablude neophodno duhovno rasuđivanje.
U svom teološkom osvrtu arhijerej Grčke pravoslavne crkve upozorava na širenje praksi koje, prema pravoslavnom učenju, mogu dovesti do duhovne obmane i udaljavanja od Crkve.
Pirinač, luk i peršun umotani u vinovo lišće čine jednostavno posno jelo iz manastirske tradicije, uz neobično jasan ukus koji dolazi iz potpune svedenosti sastojaka.