OVO JE JEDNO OD NAJVEĆIH DELA PRED BOGOM! Sveti Siluan je tvrdio da se za njega dobija ogromna nagrada za kojom svi čeznu!
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.
Svetitelj je podsećao da se odnos prema drugima ne može odvojiti od unutrašnjeg stanja čoveka.
U životu svakog čoveka dođu trenuci kada ga nečije reči, postupci ili ponašanje duboko povrede.
Nekada bol nanesu ljudi koje dobro poznajemo, a nekada potpuni stranci. Jedna gruba reč, uvreda, nepravda ili ogovaranje mogu dugo ostati u čovekovom srcu, posebno kada dolaze od osobe od koje to nismo očekivali.
U takvim trenucima čovek lako može da poželi da uzvrati istom merom. Povređeni često pomisli da druga strana mora da oseti isti bol koji je nanela njemu.
Međutim, hrišćanski život ne poziva čoveka da na uvredu odgovori uvredom, niti da zlo umnožava novim zlom. Hrišćanin je pozvan da čuva svoje srce i da ne dozvoli da tuđa grubost odredi njegovo ponašanje.
Mnogi ljudi koji su nezadovoljni sopstvenim životom svoju unutrašnju nemoć ispoljavaju kroz odnos prema drugima. Čovek koji je ispunjen nemirom često će taj nemir preneti na svoju okolinu. Zato se iza teških reči, neprijatnog ponašanja i potrebe da se drugi ponize ponekad krije velika unutrašnja nesreća.
To, naravno, ne znači da treba trpeti svaku nepravdu bez granica ili dozvoliti drugome da nas stalno povređuje. Ali znači da ne moramo na tuđu grubost odgovoriti istom merom. Možemo se udaljiti od onoga ko nam čini zlo, možemo oprostiti, možemo se pomoliti za njega i sačuvati mir koliko god je do nas.
Čovek koji želi da živi sa Bogom pozvan je da ne nosi mržnju u sebi. Oprost ne znači da je nepravda postala pravedna, niti da treba zaboraviti ono što se dogodilo. Oprost znači da čovek ne želi da mu tuđi greh zauzme srce i udalji ga od ljubavi.
Sveti Aleksej Mečev podsećao je da se odnos prema drugima ne može odvojiti od unutrašnjeg stanja čoveka i da se dobrota prema bližnjem vraća i u sopstveno srce:
"Kada nam neko stvara bol, najverovatnije da je i sam duboko nesrećan. Srećni ljudi nisu grubi u redovima, ne psuju u javnom prevozu, niti ogovaraju kolege. Srećni ljudi jednostavno uživaju u životu. I strano im je svako zlo. Želite svima sreću, i sami ćete biti srećni."
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.
Sveti oci su često govorili da su upravo neprijatnosti, uvrede i klevete prilika da čovek proveri svoju veru, smirenje i poverenje u Boga.
Gospod Isus Hristos je svojim životom pokazao da je oproštaj jedan od najuzvišenijih izraza ljubavi.
U besedi za četvrtak 5. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zbog čega osveta nikada ne donosi pobedu i kako se čuva mir čak i kada nas drugi povrede.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Svetitelj upozorava da sukob može biti završen spolja, dok u čoveku nastavlja da traje mnogo duže i polako zauzima sve više prostora.
Jednostavna pouka blaženopočivšeg patrijarha srpskog pokazuje zašto je smirenost najjači odgovor onome ko želi da nas isprovocira i kako se u takvoj situaciji čuva dostojanstvo.
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je o nečemu što se često događa u odnosima među ljudima, a što mnogi prepoznaju tek kada već nastanu ljutnja, zameranje i potreba da se drugome uzvrati.
Brzina, rasuta pažnja i mehaničko izgovaranje reči mogu da udalje um od onoga što usne izgovaraju, a svetitelj savetuje kako da se tome suprotstavimo.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Ono što se pre braka zanemaruje kasnije može postati ozbiljan problem u zajedničkom životu.
Jedna kratka pouka ruskog svetitelja govori o trenutku kada razgovor prestaje da bude razgovor i postaje borba za prevlast u kojoj na kraju svi nešto izgube.
Ovaj stari slatkiš posebno je prikladan za dane posta na vodi, ali su ga deca rado jela i danima kada je po tipiku dozvoljena mrsna hrana.