OVO JE JEDNO OD NAJVEĆIH DELA PRED BOGOM! Sveti Siluan je tvrdio da se za njega dobija ogromna nagrada za kojom svi čeznu!
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.
Svetitelj je podsećao da se odnos prema drugima ne može odvojiti od unutrašnjeg stanja čoveka.
U životu svakog čoveka dođu trenuci kada ga nečije reči, postupci ili ponašanje duboko povrede.
Nekada bol nanesu ljudi koje dobro poznajemo, a nekada potpuni stranci. Jedna gruba reč, uvreda, nepravda ili ogovaranje mogu dugo ostati u čovekovom srcu, posebno kada dolaze od osobe od koje to nismo očekivali.
U takvim trenucima čovek lako može da poželi da uzvrati istom merom. Povređeni često pomisli da druga strana mora da oseti isti bol koji je nanela njemu.
Međutim, hrišćanski život ne poziva čoveka da na uvredu odgovori uvredom, niti da zlo umnožava novim zlom. Hrišćanin je pozvan da čuva svoje srce i da ne dozvoli da tuđa grubost odredi njegovo ponašanje.
Mnogi ljudi koji su nezadovoljni sopstvenim životom svoju unutrašnju nemoć ispoljavaju kroz odnos prema drugima. Čovek koji je ispunjen nemirom često će taj nemir preneti na svoju okolinu. Zato se iza teških reči, neprijatnog ponašanja i potrebe da se drugi ponize ponekad krije velika unutrašnja nesreća.
To, naravno, ne znači da treba trpeti svaku nepravdu bez granica ili dozvoliti drugome da nas stalno povređuje. Ali znači da ne moramo na tuđu grubost odgovoriti istom merom. Možemo se udaljiti od onoga ko nam čini zlo, možemo oprostiti, možemo se pomoliti za njega i sačuvati mir koliko god je do nas.
Čovek koji želi da živi sa Bogom pozvan je da ne nosi mržnju u sebi. Oprost ne znači da je nepravda postala pravedna, niti da treba zaboraviti ono što se dogodilo. Oprost znači da čovek ne želi da mu tuđi greh zauzme srce i udalji ga od ljubavi.
Sveti Aleksej Mečev podsećao je da se odnos prema drugima ne može odvojiti od unutrašnjeg stanja čoveka i da se dobrota prema bližnjem vraća i u sopstveno srce:
"Kada nam neko stvara bol, najverovatnije da je i sam duboko nesrećan. Srećni ljudi nisu grubi u redovima, ne psuju u javnom prevozu, niti ogovaraju kolege. Srećni ljudi jednostavno uživaju u životu. I strano im je svako zlo. Želite svima sreću, i sami ćete biti srećni."
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.
Sveti oci su često govorili da su upravo neprijatnosti, uvrede i klevete prilika da čovek proveri svoju veru, smirenje i poverenje u Boga.
Gospod Isus Hristos je svojim životom pokazao da je oproštaj jedan od najuzvišenijih izraza ljubavi.
U besedi za četvrtak 5. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zbog čega osveta nikada ne donosi pobedu i kako se čuva mir čak i kada nas drugi povrede.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
U pravoslavnom učenju, odnos prema bližnjem zauzima važno mesto u duhovnom životu.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Svetitelj upozorava da sukob može biti završen spolja, dok u čoveku nastavlja da traje mnogo duže i polako zauzima sve više prostora.
Jednostavna pouka blaženopočivšeg patrijarha srpskog pokazuje zašto je smirenost najjači odgovor onome ko želi da nas isprovocira i kako se u takvoj situaciji čuva dostojanstvo.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.