Pozivajući se na svešteničku praksu, protojerej Andrej Čiženko govori o pogrešnim stavovima, opasnim grehovima i svemu onome što nas udaljava od prave duhovnosti. Objašnjava kako da se pričestimo dostojno, u miru i strahu Božijem.
U pravoslavnoj veri, sveta tajna pričešća predstavlja vrhunac duhovnog života vernika, trenutak kada se hrišćani sjedinjuju sa Hristom kroz Njegovo Telo i Krv. Ovaj sveti čin zahteva duboku pripremu, strahopoštovanje i potpuno predanje Bogu. Međutim, u savremenom životu, ubrzani ritam, nedostatak razumevanja i povremena nedovoljna duhovna zrelost mogu dovesti do grešaka koje narušavaju svetost pričešća.
Protojerej Andrej Čiženko objašnjava razliku između „parohijana“ i „posetilaca“ u crkvi, što u velikoj meri oblikuje njihov odnos prema evharistiji:
„Za parohijana je Bog centar života. On dolazi u hram i žudi za Onim koji živi u tom hramu. Za posetioca, centar života može biti bilo šta: materijalno bogatstvo, položaj ili udobnost. On u hram dolazi sa zemaljskim problemima, a takav pristup prema tajni pričešća može biti veoma opasan“, ističe otac Andrej. Potom navodi greške koje se najčešće javljaju prilikom pričešća:
Printscreen/YouTube/Аннета Рашевска
Protojerej Andrej Čiženko
Formalizam i nepoznavanje dubine evharistije
Vernici koji posmatraju pričešće kao običnu „pilulu“ koja će rešiti njihove probleme često dolaze u hram bez dubokog razumevanja značaja liturgije. „Posetilac“ može žuriti ka čaši, izbegavajući učešće u molitvi ili bogosluženju, što ukazuje na pogrešno određivanje prioriteta.
Strah od zajedničke čaše
Posebno nakon nedavnih izazova poput pandemije, neki vernici izražavaju gađenje prema zajedničkoj čaši. Ovakva osećanja dovode do toga da pokušavaju da se pričeste „na svoj način“, izbegavajući pravilno primanje Svetih Darova. Protojerej Čiženko upozorava na posledice ovakvog ponašanja:
„Ovo može dovesti do prosipanja Svetih Darova, što predstavlja smrtni greh. Takav pristup nanosi veliku duhovnu štetu i verniku i sveštenstvu.“
SPC / Eparhija valjevska
Sveta tajna pričešća
Žurba i guranje
Umesto da prilaze čaši u miru i sa strahopoštovanjem, neki vernici žure, guraju se ili pokušavaju da prvi dođu do Svetih Darova. Ovakav stav je ne samo nehrišćanski, već ugrožava svetost pričešća i može izazvati duhovne posledice.
Preterana emocionalnost i teatralnost
Neki vernici pokušavaju da izraze svoje pokajanje kroz preterane emocionalne reakcije poput suza ili jecanja. Protojerej Andrej objašnjava:
„Ovakav pristup je formalan i može biti opasan za dušu. Blagodatni darovi suza dolaze kao rezultat dubokog unutrašnjeg truda i Božije milosti.“
Maloverje i lažno smirenje
Neretko, vernici kažu: „Nisam dostojan da se pričestim.“ Dok je istinsko pokajanje neophodno, važno je shvatiti da niko od nas nije dostojan ove svetinje, ali nam je ona data milošću Božijom.
SPC
Kako se pravilno pripremiti za pričešće
Priprema za pričešće zahteva molitvu, post, ispovest i unutrašnji mir. Prilikom pristupanja čaši (putiru), vernici treba da prekrste ruke na grudima, široko otvore usta i mirno prime Svete Darove. Sa strahopoštovanjem, treba se držati liturgijskog reda i izbegavati nepotrebne pokrete ili razgovor.
Na kraju, važno je zapamtiti reči Svetog apostola Pavla: „Ko jede i pije nedostojno, jede i pije osudu za sebe.“ (1. Kor. 11:29) Upravo zato je razumevanje dubokog značaja evharistije i pravilan pristup tajni pričešća ključ za duhovni napredak i spasenje.
Mada većina pravoslavnih vernika ne misli ništa loše kada kao sinonim za sveštenika koristi reč pop, trebalo bi naglasiti da, recimo, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, sveštenika ćete ozbiljno uvrediti ako ga oslovite sa "pope".
Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Celivanje ruke svešteniku simbolizuje zahvalnost za njegovu ulogu posrednika između vernika i Isusa Hrista, dok je i znak poštovanja prema Hristu, jer sveštenik deluje u njegovo ime.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Između doslovnog čitanja Jevanđelja i crkvenog predanja otvara se pitanje koje izaziva rasprave među vernicima – sveštenik Matijas Froze daje odgovor koji menja ugao posmatranja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".