Pozivajući se na svešteničku praksu, protojerej Andrej Čiženko govori o pogrešnim stavovima, opasnim grehovima i svemu onome što nas udaljava od prave duhovnosti. Objašnjava kako da se pričestimo dostojno, u miru i strahu Božijem.
U pravoslavnoj veri, sveta tajna pričešća predstavlja vrhunac duhovnog života vernika, trenutak kada se hrišćani sjedinjuju sa Hristom kroz Njegovo Telo i Krv. Ovaj sveti čin zahteva duboku pripremu, strahopoštovanje i potpuno predanje Bogu. Međutim, u savremenom životu, ubrzani ritam, nedostatak razumevanja i povremena nedovoljna duhovna zrelost mogu dovesti do grešaka koje narušavaju svetost pričešća.
Protojerej Andrej Čiženko objašnjava razliku između „parohijana“ i „posetilaca“ u crkvi, što u velikoj meri oblikuje njihov odnos prema evharistiji:
„Za parohijana je Bog centar života. On dolazi u hram i žudi za Onim koji živi u tom hramu. Za posetioca, centar života može biti bilo šta: materijalno bogatstvo, položaj ili udobnost. On u hram dolazi sa zemaljskim problemima, a takav pristup prema tajni pričešća može biti veoma opasan“, ističe otac Andrej. Potom navodi greške koje se najčešće javljaju prilikom pričešća:
Printscreen/YouTube/Аннета Рашевска
Protojerej Andrej Čiženko
Formalizam i nepoznavanje dubine evharistije
Vernici koji posmatraju pričešće kao običnu „pilulu“ koja će rešiti njihove probleme često dolaze u hram bez dubokog razumevanja značaja liturgije. „Posetilac“ može žuriti ka čaši, izbegavajući učešće u molitvi ili bogosluženju, što ukazuje na pogrešno određivanje prioriteta.
Strah od zajedničke čaše
Posebno nakon nedavnih izazova poput pandemije, neki vernici izražavaju gađenje prema zajedničkoj čaši. Ovakva osećanja dovode do toga da pokušavaju da se pričeste „na svoj način“, izbegavajući pravilno primanje Svetih Darova. Protojerej Čiženko upozorava na posledice ovakvog ponašanja:
„Ovo može dovesti do prosipanja Svetih Darova, što predstavlja smrtni greh. Takav pristup nanosi veliku duhovnu štetu i verniku i sveštenstvu.“
SPC / Eparhija valjevska
Sveta tajna pričešća
Žurba i guranje
Umesto da prilaze čaši u miru i sa strahopoštovanjem, neki vernici žure, guraju se ili pokušavaju da prvi dođu do Svetih Darova. Ovakav stav je ne samo nehrišćanski, već ugrožava svetost pričešća i može izazvati duhovne posledice.
Preterana emocionalnost i teatralnost
Neki vernici pokušavaju da izraze svoje pokajanje kroz preterane emocionalne reakcije poput suza ili jecanja. Protojerej Andrej objašnjava:
„Ovakav pristup je formalan i može biti opasan za dušu. Blagodatni darovi suza dolaze kao rezultat dubokog unutrašnjeg truda i Božije milosti.“
Maloverje i lažno smirenje
Neretko, vernici kažu: „Nisam dostojan da se pričestim.“ Dok je istinsko pokajanje neophodno, važno je shvatiti da niko od nas nije dostojan ove svetinje, ali nam je ona data milošću Božijom.
SPC
Kako se pravilno pripremiti za pričešće
Priprema za pričešće zahteva molitvu, post, ispovest i unutrašnji mir. Prilikom pristupanja čaši (putiru), vernici treba da prekrste ruke na grudima, široko otvore usta i mirno prime Svete Darove. Sa strahopoštovanjem, treba se držati liturgijskog reda i izbegavati nepotrebne pokrete ili razgovor.
Na kraju, važno je zapamtiti reči Svetog apostola Pavla: „Ko jede i pije nedostojno, jede i pije osudu za sebe.“ (1. Kor. 11:29) Upravo zato je razumevanje dubokog značaja evharistije i pravilan pristup tajni pričešća ključ za duhovni napredak i spasenje.
Mada većina pravoslavnih vernika ne misli ništa loše kada kao sinonim za sveštenika koristi reč pop, trebalo bi naglasiti da, recimo, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, sveštenika ćete ozbiljno uvrediti ako ga oslovite sa "pope".
Zapitajte se: živite li svoju veru kroz molitvu, pokajanje i Svete tajne, ili ostajete na površini? Hristov poziv na istinsku zajednicu s Njim kroz pričešće otkriva put do spasenja i večnog života.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Celivanje ruke svešteniku simbolizuje zahvalnost za njegovu ulogu posrednika između vernika i Isusa Hrista, dok je i znak poštovanja prema Hristu, jer sveštenik deluje u njegovo ime.
Kada su jevrejske starešine saznale za vaskrsenje Hristovo, počeli su da potplaćuje vojnike da pronose lažnu vest da Hristos nije vaskrsao, ali Longin na to nije želeo da pristine.
U porti Crkve Svetog Dimitrija sada stoji bronzana skulptura mitropolita Amfilohija — visoka 2,3 metra, sa krstom i episkopskom patericom u rukama. Delo vajara Zorana Ivanovića.
U manastiru posvećenom Prepodobnoj mati Paraskevi, liturgiju je služio episkop Nikon, nekadašnji sabrat ove svetinje, a praznična radost nastavljena je u duhu zajedništva i blagodarnosti.
Četrdesti dan mora biti na 40. dan, jer, ukolko duša ode u pakao, na nama je velika obaveza da je do drugog Hristovog dolaska isčupamo iz ada, objasnio je otac Stefan.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Mnogi turisti iz pravoslavnih zemalja žele da prime Svete tajne u Sabornoj crkvi Svetog Jovana Vladimira, ali pravila su jasna – a za neke i iznenađujuća.
Sveti Oci nas uče da Sveta tajna pričešća nije samo čin, već najdublji susret sa Bogom. Ko su oni koji ne mogu da pristupe putiru i zašto bi vernici trebalo češće da se sjedinjuju sa Telom i Krvlju Hristovom?
Četrdesti dan mora biti na 40. dan, jer, ukolko duša ode u pakao, na nama je velika obaveza da je do drugog Hristovog dolaska isčupamo iz ada, objasnio je otac Stefan.
Dok milioni širom sveta tragaju za životom izvan Zemlje, jerej Ruske pravoslavne crkve objašnjava da "vanzemaljska vera" nije nauka – već nova duhovna zamka savremenog čoveka.
U besedi o pravednicima čije telo postaje svedočanstvo neba, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički otkriva tajnu Božje sile - da ni pepeo ne može sakriti ono što je Gospod odabrao da vaskrsne.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Uz svetlost sveća i miris tamjana, verni narod se okuplja da prinese darove, osvešta slavske kolače i pokloni se moštima najpoštovanije svetiteljke u srpskom narodu.
U besedi o pravednicima čije telo postaje svedočanstvo neba, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički otkriva tajnu Božje sile - da ni pepeo ne može sakriti ono što je Gospod odabrao da vaskrsne.