Printscreen/Instagram/skodafabija4668Teolog, protojerej-stavrofor Srpske pravoslavne crkve, propovjednik, filosof i romanopisac
Dok su ratne strahote gutale Bosnu i Hercegovinu, protojerej-stavrofor Milorad Golijanin rizikovao je sve kako bi zaštitio dvojicu muslimanskih verskih vođa. Njegova vera u mir i ljudskost koštala ga je vida, ali njegova poruka o ljubavi i praštanju odzvanja i danas.
U tami koja se nadvila nad Bosnom i Hercegovinom tokom ratnih devedesetih godina, zasijala je svetlost ljudskosti i vere u čoveka. Jedan sveštenik, protojerej-stavrofor Srpske pravoslavne crkve, propovjednik, filosof i romanopisac Milorad Golijanin, postao je simbol onoga što bi čovek trebalo da bude i u najtežim trenucima – ljudski.
Njegovo ime možda ostaje u senci, ali njegova dela govore glasnije od svakog imena. U vihoru rata 1992. godine, dok su smrt i mržnja kovitlale tragediju, ovaj sveštenik zadesio se u Vlasenici i odlučio je da ne izda ono najvažnije – svoju dušu, svoju veru i svoje svešteničko zvanje.
- Uvek sam hteo da budem samo sveštenik. Kako u miru, tako i u ratu - započinje svoju priču, dok njegove reči odišu snagom vere i dubinom žrtve. Kada su mu ponudili da postane komandir čete, odbio je, jer, kako kaže, nije mogao da podnese pomisao da jednoj majci donese vest da je izgubila dete - rekao je otac Milorad udokumentarnom filmu “Apostoli dobra”. .
- Ne mogu to da učinim. Neću detetu doneti majci i reći joj da je poginulo u ratu - dodao je.
Dok su drugi koračali putem osvete, otac Milorad je izabrao put milosti. Pred njim je stajala dilema koja bi slomila mnoge. Trebalo je da stradaju viđeniji pripadnici muslimanskog naroda, njihove efendije – ljudi koji su simbolizovali veru i zajednicu u toj tragediji. Međutim, ovaj sveštenik je odlučio drugačije.
Printscreen/Instagram/skodafabija4668
Teolog, protojerej-stavrofor Srpske pravoslavne crkve, propovjednik, filosof i romanopisac Milorad Golijanin
- Rekao sam: "Moje efendije, hodže – vernici druge vere, ujedno i ratni protivnici – biće mojom rukom spašeni". I sada, kad razmišljam kao slep čovek i sveštenik, nikada više ne bi smelo biti ratnih sukoba između pravoslavnih Srba i bosanskih muslimana - poručuje protojerej-stavrofor Milorad Golijanin
Taj čin milosrđa, čin koji je ratni vihor prekinuo, ovaj sveštenik platio je najskuplje – ostao je bez vida. Njegovo slepilo danas je podsećanje na to koliko je visoka cena mira, ali i koliko je dragocena vrednost ljudskog života.
- To ratno kolo, koje vekovima traje, prekinuo sam i to sam platio krvavom žrtvom. Evo, slepog vode kroz ovaj svet.
U vremenu kada su mnogi pali pred iskušenjem da mrze, otac Milorad je izabrao da voli. Kada su mu ponudili oružje, izabrao je krst. Njegove ruke nisu povukle obarač, već pružile utočište.
Ratovi donose samo pustoš, ostavljajući za sobom slepilo – ono telesno, koje je on ponosno podneo, i ono duhovno, koje razara čovečanstvo.
Sveštenik Milorad Golijanin je postao simbol toga kako vera u Boga i čoveka može nadjačati tamu rata. Njegova žrtva je opomena da mržnja nikada ne sme biti jača od ljubavi i da mir nema cenu. Neka njegove reči budu svetionik svima nama, jer na kraju, samo ljubav može zaustaviti ratno kolo.
Mada većina pravoslavnih vernika ne misli ništa loše kada kao sinonim za sveštenika koristi reč pop, trebalo bi naglasiti da, recimo, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, sveštenika ćete ozbiljno uvrediti ako ga oslovite sa "pope".
Pozivajući se na svešteničku praksu, protojerej Andrej Čiženko govori o pogrešnim stavovima, opasnim grehovima i svemu onome što nas udaljava od prave duhovnosti. Objašnjava kako da se pričestimo dostojno, u miru i strahu Božijem.
Sveštenici iz različitih delova pravoslavnog sveta razmatraju duboku dilemu: da li je zavisnost od nikotina samo fizička navika ili greh koji pogađa i telo i dušu? Njihova iskustva i duhovna učenja otkrivaju kako se ova strast može pretvoriti u opasnu prepreku za duhovni napredak i spasenje.
Iako mnogi ljudi čin celivanja ruke svešteniku doživljavaju samo kao delo ljubaznosti i izražavanje svoje vere u Isusa Hrista, ovaj gest ima mnogo dublje značenje i simboliku.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.
Tokom incidenta u bazilici u Jablonneu čula su se dva pucnja, nakon čega je ukradena i oštećena relikvija Svete Zdislave, dok policija istražuje motive i okolnosti skrnavljenja.
Zašto Spasovdan i Trojice svake godine „šetaju“ kroz kalendar, dok su Božić i Bogojavljenje zauvek vezani za isti datum? Odgovor leži u pravilima Crkve i računanju datuma Vaskrsa.
Ovo jelo od jagnjetine, pasulja i suve slanine kuvalo se polako i po tačno utvrđenom običaju - recept sačuvan kroz generacije i danas budi sećanja na pravu domaću kuhinju.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
U Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom služeno je opelo monahinji Hristini (Rabrenović), koju su vernici pamtili po požrtvovanosti, molitvi i decenijama služenja bez želje za priznanjima.