Drevna praksa iz crkava Vizantije u vreme osmanlija prešla je u evropske domove, izgubila svoju prvobitnu simboliku i vratila se kao globalni praznični ukras.
Malo je onih koji znaju da je božićna, odnosno novogodišnja jelka, u svojoj suštini drevni običaj Vizantije, duboko ukorenjen u pravoslavnom duhovnom nasleđu. Danas poznata širom sveta, ona je prešla dugačak put – od crkvenih svetilišta Vizantije, preko evropskih domova, pa sve do modernog globalnog simbolizma.
Kako nas je podsećao grčki sveštenik i teolog, prota Atanasije Mitilinejski:
- Malo je poznato da božićna jelka nije evropski običaj, već vizantijski običaj. U jednom od troparevskih pesama pri Proskomidiji spominje se "drvo života" u raju, koje predstavlja samog Gospoda Isusa Hrista.
Printscreen
Otac Atanasije, veoma poštovan u pravoslavnim krugovima, upokojio se 2006. godine
U crkvama Vizantijskog carstva, drvo je bilo postavljano da vernicima predstavlja vidljivi podsetnik na Hrista – drvo života. Ukrašavano je simbolima koji su predstavljali plodove vere i spasenja. Ovo „drvo života“ nije bilo samo estetski ukras, već duboko teološka poruka o Hristovom prisustvu u svetu i u ljudskim dušama.
Međutim, sa padom Carigrada pod osmansku vlast, ovo bogato nasleđe počelo je da bledi. Vekovi ropstva doneli su gubitak mnogih običaja, među kojima je bio i ovaj. Tako je simbolika drveta napustila pravoslavni prostor i prešla u Evropu, gde je prihvaćena, ali i prilagođena. Evropljani su jelku ukrašavali, izdvajajući je iz crkvenog okvira i uvodeći je u porodične domove kao deo praznične atmosfere.
Ironijom sudbine, kroz vekove, ovaj vizantijski običaj vratio se na nekadašnje teritorije Vizantije, ali sada u „evropskom ruhu“. Božićna jelka postala je simbol prazničnog duha, dok je njeno pravo poreklo često zaboravljeno.
Shutterstock
Centralni polilej (luster) u pravoslavnim hramovima često ima oblik drveta, nalik jeli
Ipak, pravoslavna crkva očuvala je duboki simbolizam drveta na jednom posebnom mestu – kroz simboliku crkvenih polileja (lustera). Prota Atanasije je objašnjavao:
- Centralni polilej u pravoslavnim hramovima često ima oblik drveta, nalik jeli. Dok je običaj božićne jelke prešao u Evropu, pravoslavna crkva je zadržala simbol drveta kroz oblik centralnog polileja u svojim hramovima.
Iza svetlucavih ukrasa i blistavih lampica božićne jelke krije se bogato duhovno nasleđe koje nas vraća njenim pravoslavnim korenima. Njeno poreklo podseća nas na Hrista kao drvo života, koje stoji u središtu pravoslavne vere. U vreme praznika, ona može biti most između bogate vizantijske tradicije i savremenog sveta, podsećajući nas na duhovnu dimenziju proslave Božića.
Kroz istoriju, ovo "drvo života" menjalo je forme, ali njegova poruka ostaje večna – Hristos je temelj života, svetlosti i nade za sve ljude.
U svetinji nadomak Mionice, „najluđa noć“ postaje prilika za duhovnu obnovu i liturgijsko slavlje, daleko od greha i svetovnih iskušenja, kroz molitvu, pričešće i smirenje, dok svet izdiše pod teretom „greha, bluda i Sodome“.
U besedi nakon bogosluženja, iguman Arsenije pozvao je vernike da decu uče o istinskom značaju darivanja i da se oslobode obmana savremenog doba oličenih u simbolu Deda Mraza, ističući Svetog Nikolu kao uzor milosrđa i zajedništva.
Arhijerej Ruske pravoslavne crkve objašnjava zašto je pomoć drugima suština hrišćanskog života, kako prepoznati iskrenu potrebu i zašto su reči Svetog Jovana Zlatoustog i danas neprolazne – „Neka milostinja u tvojoj ruci orosi.“
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Sveštenik Vladislav Vučanović iz Prijedora najluđu noć naziva idolopokloničkim praznikom, u suprotnosti s hrišćanskim vrednostima. Njegov apel, potkrepljen duhovnim objašnjenjem i strogim pravilima posta, pokrenuo je raspravu o značenju ovog praznika.
Zašto Spasovdan i Trojice svake godine „šetaju“ kroz kalendar, dok su Božić i Bogojavljenje zauvek vezani za isti datum? Odgovor leži u pravilima Crkve i računanju datuma Vaskrsa.
Dok većina meri sreću brojem poruka i fotografija, rečenica svetogorskog duhovnika otkriva kako tihi gest može pretvoriti prazničnu radost u svetlost za one koji su sami, bolesni ili u patnji.
Pravoslavno predanje i oci otkrivaju zašto ovaj dan nije samo uvod u slavlje, već duhovni ispit – i kako od njega zavisi da li će Rođenje Hristovo ostati običan datum ili lični susret.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
Jerej Hrama Svetog Ilije u Mirijevu objašnjava zašto su vera i praštanje važniji od raskošne trpeze i velikih troškova i kako porodično okupljanje može da pomiri i one koji godinama ne razgovaraju.