Pravoslavlje nosi u sebi duboko ukorenjen pogled na život u kojem se suočavanje s nedaćama i preprekama smatra neizbežnim.
Nedaće, patnje i padovi nisu samo teški trenuci, već prilike za novi početak, obnovu i jačanje duhovne snage.
U pravoslavnoj tradiciji, život je često viđen kao borba, ne u fizičkom smislu, već kao duhovni put kroz koji vernik raste. Nema tog pada koji nije prilika za ustajanje, nema poraza koji ne nosi šansu za novu bitku.
Ovaj pogled na životnu patnju duboko je ukorenjen u učenju Crkve, koja nas poziva da ne očajavamo, čak ni u najtežim trenucima, jer svaka nevolja sadrži u sebi mogućnost za duhovno obnavljanje i jačanje.
Sveti Ignatije Brjančaninov je u jednoj svojoj misli koju je ostavio iza sebe, upravo o tome govorio.
"Ako si oboren, ustani; ako si obmanut i razoružan, ponovo se naoružaj; ako si pobeđen, ponovo kreni u bitku".
Ispovest, ne samo da ima religijski značaj, već funkcioniše i kao sredstvo unutrašnjeg izlečenja i duhovnog pomirenja sa samim sobom.
Kroz strpljenje, vernik postaje sličniji Bogu jer je sposoban da u trenutku patnje ili teškoće održi unutrašnji mir i poverenje u Božiju providnost.
Metanije su telesni izraz vere, molitve, pokajanja, smirenosti, skrušenosti i pobožnosti.
O čudu jednog o njih pričalo se i na Nikejskom saboru.