Otac Andrej Konanos u svom autorskom tekstu ukazuje na opasnost od spoljašnjih obreda koji se svode na formalnost, dok pravu duhovnu promenu – kroz pokajanje, ljubav i smirenje – zanemarujemo, te poziva na dublje samorazmatranje i iskrenu transformaciju unutar nas samih.
Svi se guraju da dodirnu ikonu, ali ko je spreman da dopusti Gospodu da dodirne njegovo srce? Ispravljamo tuđe grehe, a svoje zatrpavamo pobožnim frazama. Tražimo čuda u ikonama, a preskačemo čudo promene sopstvenog srca. Ako je Bog milost – zašto mi postajemo sudije?
Ako bi Gospod ponovo došao, družio bi se sa skitnicama, a ne sa arhimandritima. Jer smo uvereni da smo sveti što smo u crkvi, što poštujemo pravila, a pokajanja nigde, ne vidimo sebe i šta dajemo. Da li dajemo ljubav, trpljenje, ili kontrolu ljudi oko sebe, stalne pokušaje da ispravimo njihove greške...
Shutterstock/tostphoto
Ikona Isusa Hrista
Čujemo za komšiju da je učinio nešto, nedelo ili zločin ili krađu, cokćemo ustima... Bože, šta je uradio, a mi bezgrešni, to se nama nikad ne može desiti, mi smo iznad...
Svi smo u crkvi sa osmehom, osmehom i pobožnim izgledom... Izlog! Pretvaranje! Lažni osmesi, a iznutra ključa kazan.
Čim uđemo u kuću, osmeh nestaje, kreće naša borba da "spasemo" decu, muža. Kreće gunđanje: „Obuci džemper, hladno je, vidiš da sam se prehladila..“ „Ali meni je toplo“… kontrola, kontrola. Postimo, ispovedamo se, pričešćujemo, a posle, kad se vratimo kući, zagorčavamo život svojoj porodici stalnim zamerkama, kontrolom tuđih života...
Trebalo bi da pazimo šta radimo van naših molitvi i razgovora sa Bogom. Isuviše smo sigurni. A možda ipak grešimo. Možda onaj što puši je bolji, možda mu je srce čistije. Isuviše smo sigurni, da poštujući pravila, srećemo Gospoda.
Imao sam besedu u hramu. Bila je čudotvorna ikona Presvete Bogorodice. Svi su se gurali! Jedna žena stajala je iza jednog stuba i čekala. Celivala je poslednja. Primetio sam je. Na izlazu mi je rekla: „Nije trebalo da priđem, meni je prišla Bogorodica i ušla mi je u srce, razgovarale smo, dala mi je savet, utešila me.“
Printscreen / YouTube / Duhovnik biblioteka
Arhimandrit Andrej Konanos
To da tražite. Ne gledajte decu šta rade, šta greše, tražite svoje greške, a za bližnje se samo molite. Nikakve primedbe.
Ti postiš, jedeš pasulj, muž ti je došao sa posla, umoran, i jede krmenadlu, a ti njega jedeš, umornom i iscrpljenom jedeš mu dušu svojim pridikama. To je tvoja duhovnost. Umesto da mu dodaš senf, biber, da ga uslužiš. Došla si i kažeš mi da ti je sve živce uništio. To je tvoja duhovnost. A njen muž mi posle kaže da nije znao šta jede, od pritiska, od gunđanja njenog, nikakav ukus, ma kakva krmenadla, samo je mislio kad će prestati.
Ili ti je sin imao udes sa motorom. I ti mu prigovaraš: „Zato što si jeo meso u sredu, zato si imao udes u četvrtak.“ Zar je Bog kazna?
Takođe, odluke moraju biti naše. Mi moramo biti odgovorni. A nekad mi dolaze i kažu „Oženio sam se, jer mi je tako rekao moj duhovnik.“ Pa zašto to meni govoriš? „Ne mogu više da izdržim u braku, bila je greška, a moj duhovnik je umro.“ Pa šta ja sad da radim? Pitaš da bi mogao da odgovornost skineš sa sebe, i da okriviš drugoga, ako brak ne ide. Ja mogu da se molim da Gospod ukloni oblak koji ti zaklanja vidik, da te prosvetli, da možeš pravilno da vidiš. Samo to, a odluka je tvoja. Ni ja nekad ne znam da odlučim. Grešim, to učimo dok smo živi.
Sretnem mladića, vozi lep auto. „Oče radim, lepo zarađujem, kupio sam auto.“ „A da li si se oženio?“ „Ne, mrzi me da izlazim, gledam TV i serije... Pomolite se Oče, da nađem devojku i da se oženim.“
Schutterstock
Freska Isusa Hrista
„Da li naručuješ brzu hranu, dok gledaš serije?“ „Da, Oče.“ „Pa mogu da se pomolim samo, da deliveri boj bude devojka tvog života.“
Piše mi muž: „Oče, grešim stalno, molite se za mene“. A njegova supruga mi piše četiri strane i završava: „Oče, ostatak kad se vidimo...“ Nigde pokajanja. Priznaj, pogrešio sam. Tolike godine ideš na liturgije, ispovedaš se i isti si. Nikakve promene. Gledaj u sebe, promeni se. Da vide svi, da si odlaskom u crkvu, postao novi čovek, bolji, da kad umreš, kažu: „Divan čovek, svetog života, za primer, da puste suzu jer si ih napustio.“
Dok se narod tiskao, gurao oko Gospoda, kao i vi sad, samo je jedna žena ozdravila, samo je jedna žena dodirnula njegove skute i On je osetio da Njegova energija izlazi. Samo je jedna izlečena od hiljade i hiljade. Da li će danas bar jedan od vas otići promenjen, da li će jedan od vas promeniti život i postati nov čovek?
Samo vaša promena može uticati na vašu decu, vašeg supruga - vi, kao novo biće, koje nosi ljubav i radost, koje menja sebe i drugima ostavlja slobodu i prostor.
Osećaj bezgrešnosti smatra se produktom gordosti, što je veliki Božji greh, a kako Crkva na to gleda najbolje je ilustrovao otac Rafailo Boljević kroz jedan postupak upokojenog Vladike Nikolaja.
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, za subotu pete sedmice Velikog posta, Sveti Teofan Zatvornik ostavlja snažno duhovno svedočanstvo o trenutku kada vera postaje lična, duboka i neuzdrmana — trenutku koji preobražava čitav život verujućeg čoveka.
U nedelju pete sedmice Velikog posta, svetac nas podseća da Gospoda ne nalazimo samo u tišini hrama, već i u licima ljudi kojima je potrebna naša pomoć. Njegove reči o grešnici koja je umela da voli – i ćuti – odzvanjaju i danas.
Razmatrajući stih iz Knjige proroka Isaije, Sveti Teofan Zatvornik podseća da prava snaga posta ne leži samo u uzdržanju, već u praštanju, milosrđu i istinskoj pravdi prema bližnjem.
Kada su jevrejske starešine saznale za vaskrsenje Hristovo, počeli su da potplaćuje vojnike da pronose lažnu vest da Hristos nije vaskrsao, ali Longin na to nije želeo da pristine.
U porti Crkve Svetog Dimitrija sada stoji bronzana skulptura mitropolita Amfilohija — visoka 2,3 metra, sa krstom i episkopskom patericom u rukama. Delo vajara Zorana Ivanovića.
U manastiru posvećenom Prepodobnoj mati Paraskevi, liturgiju je služio episkop Nikon, nekadašnji sabrat ove svetinje, a praznična radost nastavljena je u duhu zajedništva i blagodarnosti.
Četrdesti dan mora biti na 40. dan, jer, ukolko duša ode u pakao, na nama je velika obaveza da je do drugog Hristovog dolaska isčupamo iz ada, objasnio je otac Stefan.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 17. sredu po Duhovima vodi nas kroz vaskrsenje duše i otkriva kako Hristova snaga menja naš pogled na smrt.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da Hristos nije zasijao tamo gde je lako verovati, već upravo u zemlji senke smrtne, gde ljudi najmanje očekuju spasenje.
U snažnoj besedi za 9. četvrtak po Duhovima, Sveri Nikolaj Ohridski i Žički raskrinkava lažne proroke slobode — one koji iza lepih reči kriju poroke, strasti i službu zlu, nazivajući je oslobođenjem.
Četrdesti dan mora biti na 40. dan, jer, ukolko duša ode u pakao, na nama je velika obaveza da je do drugog Hristovog dolaska isčupamo iz ada, objasnio je otac Stefan.
Dok milioni širom sveta tragaju za životom izvan Zemlje, jerej Ruske pravoslavne crkve objašnjava da "vanzemaljska vera" nije nauka – već nova duhovna zamka savremenog čoveka.
U besedi o pravednicima čije telo postaje svedočanstvo neba, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički otkriva tajnu Božje sile - da ni pepeo ne može sakriti ono što je Gospod odabrao da vaskrsne.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Uz svetlost sveća i miris tamjana, verni narod se okuplja da prinese darove, osvešta slavske kolače i pokloni se moštima najpoštovanije svetiteljke u srpskom narodu.
U besedi o pravednicima čije telo postaje svedočanstvo neba, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički otkriva tajnu Božje sile - da ni pepeo ne može sakriti ono što je Gospod odabrao da vaskrsne.