Otac Andrej Konanos u svom autorskom tekstu ukazuje na opasnost od spoljašnjih obreda koji se svode na formalnost, dok pravu duhovnu promenu – kroz pokajanje, ljubav i smirenje – zanemarujemo, te poziva na dublje samorazmatranje i iskrenu transformaciju unutar nas samih.
Svi se guraju da dodirnu ikonu, ali ko je spreman da dopusti Gospodu da dodirne njegovo srce? Ispravljamo tuđe grehe, a svoje zatrpavamo pobožnim frazama. Tražimo čuda u ikonama, a preskačemo čudo promene sopstvenog srca. Ako je Bog milost – zašto mi postajemo sudije?
Ako bi Gospod ponovo došao, družio bi se sa skitnicama, a ne sa arhimandritima. Jer smo uvereni da smo sveti što smo u crkvi, što poštujemo pravila, a pokajanja nigde, ne vidimo sebe i šta dajemo. Da li dajemo ljubav, trpljenje, ili kontrolu ljudi oko sebe, stalne pokušaje da ispravimo njihove greške...
Shutterstock/tostphoto
Ikona Isusa Hrista
Čujemo za komšiju da je učinio nešto, nedelo ili zločin ili krađu, cokćemo ustima... Bože, šta je uradio, a mi bezgrešni, to se nama nikad ne može desiti, mi smo iznad...
Svi smo u crkvi sa osmehom, osmehom i pobožnim izgledom... Izlog! Pretvaranje! Lažni osmesi, a iznutra ključa kazan.
Čim uđemo u kuću, osmeh nestaje, kreće naša borba da "spasemo" decu, muža. Kreće gunđanje: „Obuci džemper, hladno je, vidiš da sam se prehladila..“ „Ali meni je toplo“… kontrola, kontrola. Postimo, ispovedamo se, pričešćujemo, a posle, kad se vratimo kući, zagorčavamo život svojoj porodici stalnim zamerkama, kontrolom tuđih života...
Trebalo bi da pazimo šta radimo van naših molitvi i razgovora sa Bogom. Isuviše smo sigurni. A možda ipak grešimo. Možda onaj što puši je bolji, možda mu je srce čistije. Isuviše smo sigurni, da poštujući pravila, srećemo Gospoda.
Imao sam besedu u hramu. Bila je čudotvorna ikona Presvete Bogorodice. Svi su se gurali! Jedna žena stajala je iza jednog stuba i čekala. Celivala je poslednja. Primetio sam je. Na izlazu mi je rekla: „Nije trebalo da priđem, meni je prišla Bogorodica i ušla mi je u srce, razgovarale smo, dala mi je savet, utešila me.“
Printscreen / YouTube / Duhovnik biblioteka
Arhimandrit Andrej Konanos
To da tražite. Ne gledajte decu šta rade, šta greše, tražite svoje greške, a za bližnje se samo molite. Nikakve primedbe.
Ti postiš, jedeš pasulj, muž ti je došao sa posla, umoran, i jede krmenadlu, a ti njega jedeš, umornom i iscrpljenom jedeš mu dušu svojim pridikama. To je tvoja duhovnost. Umesto da mu dodaš senf, biber, da ga uslužiš. Došla si i kažeš mi da ti je sve živce uništio. To je tvoja duhovnost. A njen muž mi posle kaže da nije znao šta jede, od pritiska, od gunđanja njenog, nikakav ukus, ma kakva krmenadla, samo je mislio kad će prestati.
Ili ti je sin imao udes sa motorom. I ti mu prigovaraš: „Zato što si jeo meso u sredu, zato si imao udes u četvrtak.“ Zar je Bog kazna?
Takođe, odluke moraju biti naše. Mi moramo biti odgovorni. A nekad mi dolaze i kažu „Oženio sam se, jer mi je tako rekao moj duhovnik.“ Pa zašto to meni govoriš? „Ne mogu više da izdržim u braku, bila je greška, a moj duhovnik je umro.“ Pa šta ja sad da radim? Pitaš da bi mogao da odgovornost skineš sa sebe, i da okriviš drugoga, ako brak ne ide. Ja mogu da se molim da Gospod ukloni oblak koji ti zaklanja vidik, da te prosvetli, da možeš pravilno da vidiš. Samo to, a odluka je tvoja. Ni ja nekad ne znam da odlučim. Grešim, to učimo dok smo živi.
Sretnem mladića, vozi lep auto. „Oče radim, lepo zarađujem, kupio sam auto.“ „A da li si se oženio?“ „Ne, mrzi me da izlazim, gledam TV i serije... Pomolite se Oče, da nađem devojku i da se oženim.“
Schutterstock
Freska Isusa Hrista
„Da li naručuješ brzu hranu, dok gledaš serije?“ „Da, Oče.“ „Pa mogu da se pomolim samo, da deliveri boj bude devojka tvog života.“
Piše mi muž: „Oče, grešim stalno, molite se za mene“. A njegova supruga mi piše četiri strane i završava: „Oče, ostatak kad se vidimo...“ Nigde pokajanja. Priznaj, pogrešio sam. Tolike godine ideš na liturgije, ispovedaš se i isti si. Nikakve promene. Gledaj u sebe, promeni se. Da vide svi, da si odlaskom u crkvu, postao novi čovek, bolji, da kad umreš, kažu: „Divan čovek, svetog života, za primer, da puste suzu jer si ih napustio.“
Dok se narod tiskao, gurao oko Gospoda, kao i vi sad, samo je jedna žena ozdravila, samo je jedna žena dodirnula njegove skute i On je osetio da Njegova energija izlazi. Samo je jedna izlečena od hiljade i hiljade. Da li će danas bar jedan od vas otići promenjen, da li će jedan od vas promeniti život i postati nov čovek?
Samo vaša promena može uticati na vašu decu, vašeg supruga - vi, kao novo biće, koje nosi ljubav i radost, koje menja sebe i drugima ostavlja slobodu i prostor.
Osećaj bezgrešnosti smatra se produktom gordosti, što je veliki Božji greh, a kako Crkva na to gleda najbolje je ilustrovao otac Rafailo Boljević kroz jedan postupak upokojenog Vladike Nikolaja.
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, za subotu pete sedmice Velikog posta, Sveti Teofan Zatvornik ostavlja snažno duhovno svedočanstvo o trenutku kada vera postaje lična, duboka i neuzdrmana — trenutku koji preobražava čitav život verujućeg čoveka.
U nedelju pete sedmice Velikog posta, svetac nas podseća da Gospoda ne nalazimo samo u tišini hrama, već i u licima ljudi kojima je potrebna naša pomoć. Njegove reči o grešnici koja je umela da voli – i ćuti – odzvanjaju i danas.
Razmatrajući stih iz Knjige proroka Isaije, Sveti Teofan Zatvornik podseća da prava snaga posta ne leži samo u uzdržanju, već u praštanju, milosrđu i istinskoj pravdi prema bližnjem.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.