Vaskrs je najvažniji hrišćanski praznik, koji slavi pobedu života nad smrću.
U poslednjim decenijama, sve veću ulogu u proslavi Vaskrsa dobija - uskršnji zec. Ova vesela figura postala je čest prizor u domovima, prodavnicama, reklamnim kampanjama, pa čak i na čestitkama koje se šalju povodom praznika. Ipak, mnogi se pitaju – kakve veze zec ima sa Vaskrsom i kako je uopšte postao deo ove tradicije?
Otac Predrag Popović: "Zec je ismevanje Hristovoj žrtvi"
Pravoslavni sveštenik Predrag Popović prošle godine je na svom Instagram profilu podelio snažnu poruku koja je izazvala pravu polemiku među korisnicima društvenih mreža, jer su mnogi ostali šokirani pravim poreklom simbolike zeca:
"Jedini simbol Vaskrsa jeste sam Gospod Isus Hristos. Kada se malo bolje razmisli, zec kao simbol praznika predstavlja uvredu i ismevanje Hristovoj žrtvi i ljubavi.“
On upozorava da se uvođenjem simbola poput zeca i jaja gubi suština praznika, a Vaskrs sve više postaje predmet potrošačke kulture, umesto duhovnog proslavljanja Hristovog vaskrsenja.
Paganstvo i zec: Kako je sve počelo?
Shutterstock/illustrissima
Čokoladni zec simbol konzumerizma, a ne Uskrsa
Iako zeca nema u Bibliji, njegovo prisustvo u prolećnim praznicima ima duboke korene u paganskoj tradiciji. U mnogim drevnim kulturama, zec je bio simbol plodnosti, novog početka i buđenja prirode.
Jedna od poznatijih legendi potiče iz anglosaksonskih krajeva. Prema toj priči, boginja proleća Eostera zatekla je promrzlu ptičicu na samrti. Da bi je spasla, pretvorila ju je u zeca – stvorenje sa krznom, koje će je grejati zauvek. Taj zec, koji je u duši i dalje bio ptica, položio je jaje u znak zahvalnosti boginji. Odatle i simbolika zeca koji donosi uskršnja jaja – znak novog života i zahvalnosti.
Od germanske legende do komercijalnog simbola
Shutterstock/Avocado_studio
Čokoladni zečevi
Već u 16. veku u Nemačkoj se pojavljuje priča o „Oschter Haws“-u, zecu koji deci ostavlja obojena jaja ako su bila dobra – vrlo sličan koncept Deda Mrazu. Ovaj običaj su u 18. veku nemački doseljenici preneli u Ameriku, a globalizacija i masovna kultura učinili su da „Easter Bunny“ postane nezaobilazni simbol Uskrsa širom sveta.
Na naše prostore uskršnji zeka je stigao najpre u krajeve pod uticajem germanske kulture, da bi se tokom 20. veka proširio i dalje, što potvrđuju uskršnje čestitke i razglednice tog vremena.
„Zec je slatki ukras, ali ne i simbol Vaskrsa“
Otac Predrag Popović poručuje da simboli kao što su Deda Mraz ili zeka nemaju mesta u pravoslavnoj veri tokom velikih praznika:
- Zečevi su divna i čista stvorenja, ali njihova simbolika plodnosti je zapadnjačka podvala koja skreće pažnju sa Hrista. Simbol Vaskrsenja je Hristos – i Beli anđeo sa freske iz Mileševe, koji pokazuje prazan grob.
Leemage via AFP / AFP / Profimedia
Freska Belog Anđela u Mileševu
Dodaje i da korišćenje zečeva u vreme Uskrsa ne samo da skreće fokus, već i podstiče nepotrebnu potrošnju. Odnosno da zec slavi potrošnju i konzumerizam, a ne najveće čudo na svetu - Vaskrsenje.
- Bacamo pare potrošačkoj mafiji i gubimo smisao praznika. Ukoliko baš želite dekoraciju, koristite zečeve u proleće – ali ne kao simbole Uskrsa.
Datum Uskrsa se računa, u zavisnosti od Crkve, po julijanskom ili gregorijanskom kalendaru, što ponekad dovodi do razlike u datumima od nekoliko nedelja.
U Sveti i Veliki utorak molitveno se sećamo na Gospodnji odgovor farisejima i sadukejima, o drugom dolasku Hristovom, kao i Evanđelske perikope o deset mudrih i deset nerazumnih devojaka.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da i u trenucima najveće tuge, kada se čini da ništa ne može da spasi srce, vera i molitva otvaraju put i daju snagu koja nadilazi ljudske slabosti.
Srpska pravoslavna crkva 17. januara molitveno se seća izabranih učenika Gospodnjih, koji su rame uz rame s dvanaestoricom širili Jevanđelje i postavili temelje Crkve.
Književnik, publicista i borac za Kosovo i Njegoševo duhovno nasleđe, Komnen Bećirović ostavio je za sobom delo koje ne pripada prolaznosti, već istini i Crkvi.
Strah roditelja da su zakasnili često izgleda nepodnošljivo, ali reči starca Serafima otkrivaju zašto se put vere ne prekida - čak i kad se čini da je zauvek napušten.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Njeno poslednje pojavljivanje u Novom zavetu beleži se na dan Pedesetnice, kada je bila među apostolima prilikom silaska Duha Svetoga – događaja koji se smatra rođenjem hrišćanske crkve.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da i u trenucima najveće tuge, kada se čini da ništa ne može da spasi srce, vera i molitva otvaraju put i daju snagu koja nadilazi ljudske slabosti.
Književnik, publicista i borac za Kosovo i Njegoševo duhovno nasleđe, Komnen Bećirović ostavio je za sobom delo koje ne pripada prolaznosti, već istini i Crkvi.
Strah roditelja da su zakasnili često izgleda nepodnošljivo, ali reči starca Serafima otkrivaju zašto se put vere ne prekida - čak i kad se čini da je zauvek napušten.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Predsednika Odeljenja za fizičku kulturu i sport Eparhije armavirske Ruske pravoslavne crkve pokreću zajednički turniri, digitalne igre i projekti koji spajaju crkve i mlade, dok filozofija vere postaje most između naroda.
U besedi za 32. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, Vladika Nikolaj Velimirović otvara neprijatno pitanje: kako je moguće da se čovek moli, a da ostane daleko od onoga kome se moli.