Pravoslavna duhovnost uči da je govor dar koji mora služiti dobru - da izgrađuje, poučava, teši i moli.
U savremenom govoru, psovke su postale gotovo svakodnevica, ali pravoslavna crkva na njih gleda kao na ozbiljan duhovni problem. Psovanje se ne smatra tek "lošom navikom", već grehom koji prlja dušu i udaljava čoveka od Boga.
U Svetom pismu se kaže: "Iz istih usta izlazi blagoslov i kletva. Ne treba, braćo moja, tako da biva", (Jakov 3,10), što jasno ukazuje na to da reč treba da bude čista, jer odražava stanje srca.
Posebno je težak greh kada se psuju svetinje, ime Božje, Bogorodica ili sveci. Pravoslavna duhovnost uči da je govor dar koji mora služiti dobru - da izgrađuje, poučava, teši i moli. Psovke, naprotiv, donose nemir, oštro narušavaju odnose i ostavljaju duhovne posledice, pre svega po onoga ko ih izgovara.
Printscreen/YouTube/Pravoslavlje 888
Otac Simeon
Psovanje udaljava čoveka od blagodati Božje i često je povezana sa gnevom, gordošću i nepromišljenošću - stanjima koja pravoslavna duhovnost nastoji da izleči.
Crkva poziva vernike na uzdržanje, pokajanje i trud ka čistoti govora. Sveti Oci ističu da nije dovoljno samo ne psovati - već je važno ispuniti govor dobrim, jer je reč odraz duše. Hrišćanin je pozvan da leči, ne da rani - i rečima, kao i delima.
Otac Simeon, iguman manastira Rukumija tvrdi da u svima koji psuju živi đavo.
"Mi nismo psovku imali do pre 100, 120 godina, a vidiš kako je danas, odstupiš od Boga, huliš na Boga. Ne valja! Nije čovek sam koji psuje, tu je onaj nepomjanik, da ga podstakne da psuje, da ga tako nasuče na tanak led".
Dečji rečnik, nekada pun radoznalih pitanja i igre, danas sve više podseća na sirov vokabular odraslih, koji deca usvajaju bez razumevanja težine i značenja izgovorenih reči.
U vremenima krize i straha reči svetih otaca bude nadu i hrabrost – otkrivamo šta su vekovima unapred govorili o ratu, gladi, obmanama i danima kada će vera biti jedino utočište.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Crkva od najranijih vremena uči da svaka izgovorena reč ima svoju težinu i posledice, bilo da donosi mir, utehu i ljubav, ili širi gnev, mržnju i sablazan.
Tumačeći priču o bogatašu i Lazaru, poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao da Gospod nije socijalni reformator, već Bog ljubavi koji svakom daje ono što mu je potrebno za spasenje.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.