Onoga trenutka kada sin zasnuje svoju porodicu, oženi se i započne samostalan život u drugom domu, dužan je da odmah počne da slavi svoju krsnu slavu.
Krsna slava, jedan je od najvažnijih i najprepoznatljivijih običaja u pravoslavnih Srba. To je dan kad jedna porodica i domaćinstvo slave svog svetitelja zaštitnika. Slava se kroz vekove prenosila sa oca na sina (može i na ćerku u izuzetnim slučajevima) i to prema propisanim običajno-crkvenim pravilima.
Dok sinovi žive kod oca, slava se slavi zajednički, u jednoj kući, pod jednim krovom. Međutim, onoga trenutka kada sin zasnuje svoju porodicu, oženi se i započne samostalan život u drugom domu, dužan je da odmah počne da slavi svoju krsnu slavu.
Shutterstock/nada54
Slavski kolač, Ilustracija
Naime, prve godine kada sin zasnuje svoje domaćinstvo, on ide kod oca na slavu. Nakon što se u crkvi osveti i iseče slavski kolač, dolazi trenutak predaje slave, a to se radi tako što otac iz svoje desne ruke predaje sinu jednu četvrtinu kolača.
Tada se otac i sin poljube, čestitaju jedan drugom slavu, a otac sinu poželi da svoju slavu dugo i srećno slavi sa ženom, decom i budućim potomstvom.
Sin donosi deo kolača u svoj dom, podeli ga sa porodicom, a već sledeće godine počinje redovno da slavi svoju slavu – samostalno, kao domaćin.
Nažalost, u praksi se danas sve češće odstupa od pravila.
printskrin youtube otac predrag popovic
Otac Predrag Popović
- Pre svega, domaćini slavski kolač režu kod kuće, a to treba da se radi u crkvi. Kada se kolač prereže, prema običajno-crkvenom pravu, otac kada prenosi slavu daje sinu deo kolača. Domaćin slave sinu daje četvrtinu kolača koji od sledeće godine nastavlja da slavi, a kad daje četvrtinu to znači da i on zadržava pravo da nastavi da slavi slavu. Ako da polovinu kolača, to znači da predaje slavu i on je više ne slavi već je gost kod sina - objasnio je otac Predrag.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
U pravoslavlju se bol sagledava kroz perspektivu slobode, ljubavi i posledica naših dela, ali i kao mogućnost preobražaja, put ka očišćenju i povratku istinskom životu.
Crkva naglašava da se vaspitanje ne svodi samo na savete, zabrane i pravila – ono je mnogo više način života koji roditelji svakodnevno pokazuju sopstvenim primerom.
U nekim srpskim domovima se 9. decembra slavi Sveti Alimpije Stolpnik, ali stariji etnografski zapisi i hibridni nazivi poput „Sveti Đorđe Alimpije“ otkrivaju fascinantan spoj istorije, narodnog pamćenja i crkvenih običaja.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
U pravoslavlju se bol sagledava kroz perspektivu slobode, ljubavi i posledica naših dela, ali i kao mogućnost preobražaja, put ka očišćenju i povratku istinskom životu.
Crkva naglašava da se vaspitanje ne svodi samo na savete, zabrane i pravila – ono je mnogo više način života koji roditelji svakodnevno pokazuju sopstvenim primerom.
U besedi za 27. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva kako različiti darovi i zvanja povezuju vernike u savršenu harmoniju i svetost.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Ajeti iz sure Et-Tegabun upozoravaju da imetak i porodica nisu samo dar, već i odgovornost pred Bogom, te da se prava vrednost čoveka meri spremnošću na darežljivost, strahopoštovanje i poverenje u Božiju pravdu.
Svetejši u Al-Magtasu prima dar koji će zlatnim slovima ostati upisan u istoriji SPC, istovremeno jačajući međureligijski dijalog i očuvanje svetih hrišćanskih tragova.