Zamor je postao opšte stanje, gotovo nova normalnost savremenog čoveka.
Sve je više ljudi koji otvoreno priznaju da su iscrpljeni, da se bude umorni i ležu još umorniji, da im dan prolazi u osećaju težine, bez snage i unutrašnje sabranosti. Umor je postao opšte stanje, gotovo nova normalnost savremenog čoveka. Ovaj umor, međutim, nije samo telesni. Iza njega se često krije i dublja iscrpljenost – duhovna. Čovek koji stalno juri, koji je zatrpan obavezama, brigama, pritiscima i očekivanjima, postepeno gubi unutrašnji mir.
Nema vremena da zastane, da se sabere, da se zagleda u sebe i svoj život. U toj neprekidnoj jurnjavi, duša ostaje bez predaha, a srce bez tišine. Tada umor prestaje da bude prolazan i postaje opasan.
Savremeni čovek često veruje da mora sve da izdrži, da nema pravo na slabost i predah. Odmor se doživljava kao luksuz ili kao lenjost, a ne kao potreba.
Zbog toga se granice stalno pomeraju, snaga se troši do kraja, a unutrašnja budnost slabi. Umoran čovek lakše plane, lakše se povredi, lakše povređuje druge. Gubi strpljenje, pažnju i sposobnost da jasno razlikuje važno od nevažnog. Umor muti pogled, zamagljuje savest i otvara prostor za ravnodušnost.
G-Stock Studio/Shutetrstock
Umor vodi ka ravnodušnost
U takvom stanju, čovek prestaje da se bori – ne zato što ne želi, već zato što nema snage. Kada iscrpljenost pređe meru, borba sa sopstvenim slabostima postaje teret koji se odlaže za "neko bolje vreme".
Tada se umor pretvara u tihu opasnost, jer on ne razara naglo, već polako i neprimetno. Čovek gubi kontrolu nad sobom, nad svojim rečima, postupcima i mislima, i često tek kasnije shvati koliko je daleko otišao.
Na ovu opasnost posebno upozoravaju duhovni učitelji, koji umor ne posmatraju samo kao fizičko stanje, već kao ozbiljan izazov za čitav čovekov život.
Oni podsećaju da je neophodno znati meru, čuvati snagu i prepoznati trenutak kada je potreban predah. Jer odmor nije bekstvo od odgovornosti, već način da se čovek povrati, sabere i nastavi dalje sa trezvenošću i pažnjom.
Čtec Sergije posebno je upozoravao koliko je umor opasan.
- Čuvajte se prekomernog umora. To je opasno, posebno duhovno. Čovek gubi kontrolu nad situacijom i svojim duhovnim životom. Postaje ravnodušan. U nekom trenutku, prestaje da se bori sa svojim strastima i one preuzimaju kontrolu. U ovom trenutku može da padne u najteže grehe i duboko uvredi druge. Zato, pronađite vremena za adekvatan odmor. Samo toliko da se oporavite, ne da bi se razlenjili. Svako treba da zna svoje granice - savetovao je čtec Sergije.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Posle božićne liturgije u Moskvi, poglavar Ruske crkve govorio je o grehu koji se proglašava vrlinom, slobodi bez granica i civilizacijskom sukobu koji se više ne može sakriti.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.