TAKSISTA JE PRETRNUO KADA MU SE OBRATIO SVETI PORFIRIJE: Neverovatna scena na putu do manastira - evo kako je svetitelj ućutkao nasilnog vozača
Neobično svedočanstvo i poruku svetitelja njegovim saputnicima vam prenosimo u celosti.
Duhovni život nije trka niti niz naglih skokova, već tiho i postojano kretanje ka Bogu.
U savremenom životu, obeleženom ubrzanim tempom, brigama i stalnim spoljašnjim pritiscima, mnogi vernici se suočavaju sa duboko uznemirujućim iskustvom - osećajem da su izgubili unutrašnji mir i bliskost sa Bogom.
Ono što su nekada doživljavali kao toplinu vere, radost molitve i sigurnost u Božjem prisustvu, odjednom postaje udaljeno i gotovo nedostižno.
U pravoslavnom duhovnom iskustvu, ovakva stanja nisu nepoznata niti neobična. Sveti oci kroz vekove ukazuju da se duhovni život ne sastoji samo od neprekidne utehe i ushićenja, već i od perioda duhovne suvoće, kada se čovek uči strpljenju, smirenju i poverenju u Boga čak i onda kada ga ne oseća.
Upravo u tim trenucima vera prestaje da bude samo osećaj i postaje opredeljenje.
Mnogi tada posežu za naglim promenama - pojačavaju molitvena pravila, uvode nove podvige ili traže spoljašnje načine da povrate izgubljeni mir. Međutim, pravoslavna duhovnost upozorava da preterana napetost i duhovna "grčevitost" mogu doneti suprotan efekat.
Umesto da se čovek smiri, on postaje još nemirniji, opterećen sopstvenim očekivanjima i strahom da je nešto nepovratno izgubio.
Zato se u učenju Svetih staraca naglašava jednostavnost, blagost i istrajnost. Duhovni život nije trka niti niz naglih skokova, već tiho i postojano kretanje ka Bogu.
U tim trenucima posebno mesto zauzima liturgijski život Crkve - sveta bogosluženja, u kojima vernik, čak i bez posebnih osećanja, učestvuje celim svojim bićem, verujući da se blagodat Božja daruje na način koji prevazilazi ljudsko razumevanje.
U tom duhu govorio je i starac Porfirije, ukazujući na duboku tajnu duhovnog života i način na koji se blagodat vraća čoveku:
"Kad osećate da gubite božansku blagodat, ne preduzimajte ništa. Nastavite svoj život i podvig sa prostotom, blago i neusiljeno, bez agonije, sve dok se u vama ponovo ne probudi ljubav prema Hristu i čežnja za njim. Tada će sve poći dobrim putem. Tada će vas blagodat ispuniti i vi ćete se radovati. Tu ima jedna tajna - sveta bogosluženja. Učestvujte svom dušom u njima, pa će blagodat Božja tajanstveno i neprimetno doći".
Neobično svedočanstvo i poruku svetitelja njegovim saputnicima vam prenosimo u celosti.
Na kraju sveštenik poentira zaključkom o zdravom rasuđivanju. Nikada ne znamo šta je pozadina događaja, koji nam naizgled deluje očigledan.
Čovek koji u bližnjem vidi brata, koji tuđu bol oseća kao svoju i koji bez računa i zadrške pruža ruku pomoći, postaje svedočanstvo žive vere.
Mnogi danas žive u dubokom uverenju da je za njih "već kasno" i da su sopstvenim greškama zauvek zatvorili vrata budućnosti.
Ono što je važno jeste da hrišćanin ne zaboravi Boga onda kada mu je dobro, niti da se udalji od molitve čim oseti da je nastupio mir.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Crkva uči da je unutrašnja borba sastavni deo duhovnog života, ali i da nijedna loša misao nije jača od Božje blagodati ukoliko joj čovek otvori svoje srce.
Sveštenik naglašava da pravoslavlje uči da je puno jedinstvo u evharistiji moguće samo u Pravoslavnoj crkvi.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Ispod poda svetinje u Jerusalimu pronađeni su ostaci drevnog kamenoloma, uklesani grobovi i tragovi vrta, a svetogorski starac podseća na dublji smisao svetog znamenja koje je kroz vekove ostalo središte hrišćanske vere.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.