Duhovna riznica 22.06.2026 | 10:33

NE IZGOVARAJTE ZAKLETVE, TO NIJE HRIŠĆANSKI: Sveštenik Srba Miletić otkriva koje su retke situacije u kojima vernik sme da se zakune

Slika Autora
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
NE IZGOVARAJTE ZAKLETVE, TO NIJE HRIŠĆANSKI: Sveštenik Srba Miletić otkriva koje su retke situacije u kojima vernik sme da se zakune
Tanjug Ministarstvo Bez Portfelja/Magnific/cookie_studio

Često se ljudi zaklinju u najbliže i u Boga zbog sitnica, ali pravoslavno učenje poziva na oprez: Hristos je rekao da čovekova reč treba da bude "da" ili "ne", dok Crkva zakletvu prihvata samo u posebnim okolnostima.

"Kunem ti se majkom", "Kunem se decom", "Bog mi je svedok"... Ovakve rečenice mogu se svakodnevno čuti u razgovorima među ljudima. Zakletve su postale gotovo usputni deo govora, pa se izgovaraju i onda kada je reč o najobičnijim, svakodnevnim stvarima. Mnogi ne razmišljaju o težini tih reči, iako se neretko zaklinju u ono što im je najsvetije, pa čak i u samog Boga, kako bi potvrdili istinitost nečega što često nema nikakvu posebnu važnost.

Međutim, iz ugla pravoslavnog hrišćanstva, zakletva nije bezazlen čin. Ona nosi ozbiljnu moralnu i duhovnu odgovornost, zbog čega Crkva poziva vernike da budu oprezni sa rečima koje izgovaraju.

O tome govori i sveštenik Srboljub Milošević, podsećajući na Hristove reči iz Jevanđelja:

- Zakletva nije u skladu sa hrišćanskim moralom. Hristos je rekao: ‘Ne kunite se! Vaša reč neka bude da da i ne ne, što je više od toga od zla je’. Ovo se odnosi na svakodnevni život čovekov. Ali ima momenata kada crkva odobrava zakletvu. Na primer, zakletva u vojsci, sveštenička zakletva, zakletva na sudu i sl. To je onda kada su u pitanju viši interesi jedne zajednice i tada u tome učestvuje Crkva na način koji je propisan i određen - kaže otac Srboljub.

Suština Hristovih reči jeste da čovek treba da bude toliko istinoljubiv i čestit da njegova reč sama po sebi bude dovoljna. Kada neko govori istinu, nema potrebe da je dodatno potvrđuje zaklinjanjem. Upravo zato Pravoslavna crkva upozorava da olako izgovorene zakletve mogu postati izraz nepoverenja, ali i svojevrsno zloupotrebljavanje svetinja.

Istovremeno, pravoslavna tradicija poznaje izuzetke. U situacijama kada se štite važni društveni i državni interesi, poput sudskih postupaka, vojne službe ili svešteničkog poziva, zakletva dobija drugačiji smisao. Tada ona nije privatna potvrda sopstvenih reči, već javno preuzimanje odgovornosti pred Bogom i ljudima.

Zato hrišćanin ne bi trebalo da meri istinitost svojih reči brojem zakletvi koje izgovori, već doslednošću svog života. Reč koja se uvek pokazuje kao istinita vrednija je od svake zakletve.