Jedan od najvećih hrišćanskih praznika, poznat u narodu i kao Pedesetnica, Duhovi, Trojica ili Trojčindan, je trodnevno praznovanje u znak sećanja na dan kada je Sveti Duh ispunio apostole snagom da šire Hristovu veru.
Silazak Svetog Duha na apostole, poznat kao Duhovi, Trojica, Trojčindan ili Pedesetnica, predstavlja jedan od najvažnijih događaja u istoriji hrišćanstva, jer se smatra rođendanom hrišćanske Crkve. Ovaj praznik se obeležava pedesetog dana posle Vaskrsa, hrišćanske Pashe, i desetog dana posle Vaznesenja Gospodnjeg, uvek pada u nedelju i praznuje se tri dana.
- Pedesetnica predstavlja upućivanje u poznanje Trojičnog Boga blagodaću Duha Svetoga. To je tajna savršenog otkrivenja Boga svetu, koje pripada crkvi i njome se daruje vernima. Iz tog razloga, liturgijsko sabranje praznika Pedesetnicu je uzelo kao svoj rođendan i sami temelj svog postojanja – rekao je za TV Hram profesor Bogoslovije Svetog Save, prezviter Branislav Kedžić.
Printscreen/Youtube/Телевизија Храм
Profesor Bogoslovije Svetog Save, prezviter Branislav Kedžić
Naziv Pedesetnica preuzet je iz grčkog jezika i ima korene u jevrejskom prazniku Pedesetnice, koji je bio Praznik sedmica ili Praznik žetvi, takođe pedesetog dana posle Pashe. Na Pedesetnicu, Sveti Duh se izliva na apostole u obilnoj blagodati, ispunjavajući ih snagom da utvrde Hristov zakon na zemlji. Ovaj događaj ispunjava obećanje koje je Isus Hrist dao svojim učenicima pred odlazak na nebo: „Ako me ljubite, zapovesti moje držite, i ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog utešitelja da prebiva s vama vavek, Duha Istine, koga svet ne može primiti, jer ga ne vidi, niti ga poznaje: a vi ga poznajete, jer sa vama prebiva, i u vama će biti”.
Printscreen/Youtube/ Alo Online BA
Naziv Duhovi potiče iz staroslovenskog jezika, gde je to dativ jednine, i odnosi se na Duha Svetog, a ne na više duhova, kako se to često pogrešno shvata u današnjem imenu praznika.
Hrišćani ovaj praznik slave kao dan „rođenja crkve” jer dela apostolska beleže da su apostoli, puni Duha Svetoga, govorili tako da su ih mogli razumeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo je „primilo krštenje i Duha Svetoga”. Time se otvara spasonosna misija crkve prema svim narodima, a ne samo prema Jevrejima.
SPC/Eparhija zvorničko-tuzlanska
Ikona Silazak Duha Svetoga na apostole
Na Duhove, u hramove se unosi sveža zelena trava i cveće. Posle liturgije, sledi večernje bogosluženje kada se kleči i pletu venci od trave i cveća. Ti venci se potom nose kući i postavljaju pored ikone i kandila na zid, simbolizujući blagodat i osveženje koje Sveti Duh donosi u živote vernika.
Praznik Duhova je podsećanje na duhovnu snagu i obnovu, na zajedništvo i ljubav koju Duh Sveti donosi svim vernicima, čineći ih delom žive i neprekidne tradicije hrišćanske vere.
U prepunom hramu Svetog arhangela Mihaila, svečano bogosluženje u čast poglavara SPC, okupilo je visoke crkvene dostojanstvenike i brojne vernike, stvarajući atmosferu duhovnog jedinstva i zahvalnosti.
Hram posvećen srpskom knezu i njegovoj supruzi, kneginji monaškog imena Jelisaveta, bio je ispunjen molitvama i radošću, a najmlađi članovi zajednice primili su poklone koje je za njih pripremio jerej Nenad Živković.
Na praznik Silaska Svetog Duha na apostole, poglavar SPC služio je arhijerejsku liturgiju i obavio čin osvećenja hrama u Hamburgu, gde su se u zajedničkoj molitvi okupili crkveni velikodostojnici i brojni vernici.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Proslavljajući ovaj sveti dan, koji je u crkvenom kalendaru označen “crvenim slovom”, vernici jačaju svoju veru i posvećenost Bogu, osvežavajući svoje duhovne korene i povezanost sa crkvom.
Arhijerejska liturgija, litija oko crkve Svete Trojice i molitveno jedinstvo monaštva, sveštenstva i vernog naroda obeležili su hramovnu slavu Donjeg Ostroga, uz poruku o prisustvu i delovanju Svetog Duha u Crkvi.
Praznik jednog od najpoštovanijih pravoslavnih svetitelja biće obeležen uz praznično bdenije, arhijerejsku liturgiju i dolazak hodočasnika koji peške prelaze stotine kilometara tražeći mir, utehu i duhovno ukrepljenje.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.