Neustrašivi vojnik iz Milana svojim čudesima, isceljenjima i ljubavlju prema Hristu osvetlio je tamu idolopoklonstva i postao ugodnik Božji.
Srpska pravoslavna crkva 31. decembra obeležava uspomenu na Svetog mučenika Sevastijana i njegove saputnike u veri, one koji su kroz stradanje pronašli večni život u Hristu. Njegova priča, ispisana hrabrošću, ljubavlju i nesalomivom verom, ostaje svetionik svim generacijama vernika.
Sveti Sevastijan rođen je u Italiji i odrastao je u Milanu. Već u mladosti, kao vojnik izuzetne hrabrosti i ugleda, stekao je poverenje cara Dioklecijana, koji ga je postavio za načelnika svoje dvorske garde. Ipak, iznad svih ovozemaljskih počasti, Sevastijan je bio privržen neprolaznom Carstvu Božijem. U tajnosti je ispovedao veru u Hrista i molio se Bogu živome, neustrašivo šireći Jvanđelje čak i među onima koji su ga okruživali.
printskrin
Ikona Svetog Sevastijana
Njegova vera bila je vidljiva svima koji su ga sreli. Kada je dvojici zatvorenih hrišćana, Marku i Markelinu, pretila smrt i trenutak slabosti, Sevastijan ih je ohrabrio da istraju u veri. Govoreći im, njegovo lice zasijalo je poput anđela, donoseći svetlost u tamnicu i snagu u srca onih koji su posustajali.
Sveti Sevastijan bio je i posrednik mnogih čuda. Isceljivao je bolesne, krštavao neverne i širio nadu među onima koji su živeli u tami neznaboštva. Njegova dela obuhvatila su mnoga srca: tamničara Nikostrata, njegovu ženu Zou, vojvodu Klavdija i mnoge druge koji su kroz susret s njim upoznali snagu Hristove ljubavi.
printskrin
Ikona Svetog Sevastijana
Iako mučeništvo nije zaobišlo ni one koji su ga sledili, Sevastijanova vera nije posustala. Kada su ga vojnici streljali dok mu telo nije postalo nepregledna šuma strela, ostao je živ, kao svedok Božje sile. Njegova konačna smrt, motkama naneta, bila je samo prolazak u večni život i Carstvo nebesko.
Sveti mučenik Sevastijan i danas nas poziva na hrabrost i nepokolebljivost u veri. Njegov primer podseća nas da snaga vere nije u izbegavanju patnje, već u veri da je svaka žrtva za Hrista ulaznica u neprolaznu radost. Dok ga danas proslavljamo, neka njegova svetlost obasja naše puteve i osnaži nas u svakodnevnim borbama, da uvek ostanemo verni istinskom Carstvu – Carstvu nebeskom.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Naime, iz našeg naroda se polako ovaj pozdrav izobičavao, a Srbi su prihvatili tuđe odnosno prevode tuđih pozdrava, pa smo došli do toga da nam je danas uobičajeno, da kada sretnemo nekoga kažemo "dobro jutro, dobar dan ili dobro veče", a on nam otpozdravi na isti način.
Ovaj zvuk nije samo poziv na molitvu, već nosi duboku duhovnu poruku, povezanu sa istorijom, tradicijom i verom. To je simbol nade i Božje milosti, koji je prešao put od drevnih truba do modernih zvonika.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Ova svetiteljka posvetila je svoj život pomaganju stradalnicima, prkoseći nepravdi, gladi i progonima. Njeno mučeništvo i dela milosrđa ostaju večna inspiracija za sve generacije koje traže snagu u veri i žrtvi.
Ova svetica ustrajala je u svojoj veri čak i kada je bila suočena sa nehumanim mučenjima i smrću. Njena odanost Isusu, kroz neverovatne kušnje, inspiriše i danas, a njena hrabrost postavlja pitanje o našoj snazi da se odupremo iskušenjima.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima