Neustrašivi vojnik iz Milana svojim čudesima, isceljenjima i ljubavlju prema Hristu osvetlio je tamu idolopoklonstva i postao ugodnik Božji.
Srpska pravoslavna crkva 31. decembra obeležava uspomenu na Svetog mučenika Sevastijana i njegove saputnike u veri, one koji su kroz stradanje pronašli večni život u Hristu. Njegova priča, ispisana hrabrošću, ljubavlju i nesalomivom verom, ostaje svetionik svim generacijama vernika.
Sveti Sevastijan rođen je u Italiji i odrastao je u Milanu. Već u mladosti, kao vojnik izuzetne hrabrosti i ugleda, stekao je poverenje cara Dioklecijana, koji ga je postavio za načelnika svoje dvorske garde. Ipak, iznad svih ovozemaljskih počasti, Sevastijan je bio privržen neprolaznom Carstvu Božijem. U tajnosti je ispovedao veru u Hrista i molio se Bogu živome, neustrašivo šireći Jvanđelje čak i među onima koji su ga okruživali.
printskrin
Ikona Svetog Sevastijana
Njegova vera bila je vidljiva svima koji su ga sreli. Kada je dvojici zatvorenih hrišćana, Marku i Markelinu, pretila smrt i trenutak slabosti, Sevastijan ih je ohrabrio da istraju u veri. Govoreći im, njegovo lice zasijalo je poput anđela, donoseći svetlost u tamnicu i snagu u srca onih koji su posustajali.
Sveti Sevastijan bio je i posrednik mnogih čuda. Isceljivao je bolesne, krštavao neverne i širio nadu među onima koji su živeli u tami neznaboštva. Njegova dela obuhvatila su mnoga srca: tamničara Nikostrata, njegovu ženu Zou, vojvodu Klavdija i mnoge druge koji su kroz susret s njim upoznali snagu Hristove ljubavi.
printskrin
Ikona Svetog Sevastijana
Iako mučeništvo nije zaobišlo ni one koji su ga sledili, Sevastijanova vera nije posustala. Kada su ga vojnici streljali dok mu telo nije postalo nepregledna šuma strela, ostao je živ, kao svedok Božje sile. Njegova konačna smrt, motkama naneta, bila je samo prolazak u večni život i Carstvo nebesko.
Sveti mučenik Sevastijan i danas nas poziva na hrabrost i nepokolebljivost u veri. Njegov primer podseća nas da snaga vere nije u izbegavanju patnje, već u veri da je svaka žrtva za Hrista ulaznica u neprolaznu radost. Dok ga danas proslavljamo, neka njegova svetlost obasja naše puteve i osnaži nas u svakodnevnim borbama, da uvek ostanemo verni istinskom Carstvu – Carstvu nebeskom.
Pozivajući se na Simvol vere i reči svetih otaca, blaženopočivši episkop Srpske pravoslavne crkve objasnio je zašto je Crkva neodvojivi deo pravoslavne vere.
Naime, iz našeg naroda se polako ovaj pozdrav izobičavao, a Srbi su prihvatili tuđe odnosno prevode tuđih pozdrava, pa smo došli do toga da nam je danas uobičajeno, da kada sretnemo nekoga kažemo "dobro jutro, dobar dan ili dobro veče", a on nam otpozdravi na isti način.
Ovaj zvuk nije samo poziv na molitvu, već nosi duboku duhovnu poruku, povezanu sa istorijom, tradicijom i verom. To je simbol nade i Božje milosti, koji je prešao put od drevnih truba do modernih zvonika.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog Amvrosija po starom kalendaru, dok po novom kalendaru proslavljaju Svetog Ignjatija Bogonosca. Katolici su u trećoj nedelji Adventa i slave Svetog Zefirina. Jevreji obeležavaju šesti dan Hanuke, a muslimani posvećuju dan redovnim molitvama.
Okupljeni raseljeni Srbi i vernici iz okolnih mesta proslavili su svetitelja čuvajući tradiciju i sećanje na dom koji opstaje uprkos godinama i ruševinama.
U jubilejskoj poslanici kardinal Ladislav Nemet podseća da vera može ujediniti različite tradicije, dok nas poziva da sačuvamo planetu i pomognemo najugroženijima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Jedna od najpoštovanijih pravoslavnih ikona, koja se slavi 7. februara, vekovima svedoči o milosti Majke Božje, a priče o njenoj čudotvornoj moći ne prestaju da inspirišu verne.
Slavimo sveca koji je molitvom i verom pomogao hiljadama duša, isceljujući ih i darujući im nadu. Njegov život, proveden na stubu u postu i tišini, ostaje simbol vere i milosti, dok se na mestu njegovog stuba i danas događaju mnoga čudesa.
Svetica koju danas proslavljamo podseća nas da, bez obzira na iskušenja i nepravde koje nas mogu snaći u životu, vera u Gospoda i postojanost u molitvi uvek donose duhovnu pobedu.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.