BIO JE SAVETNIK I NASTAVNIK NAJUČENIJIH LJUDI SVOGA VREMENA: Slavimo Prepodobnog Antonija Velikog!
Skončao je u sto petoj godini života, ostavivši iza sebe čitavu vojsku učenika.
Članovi ove čestite porodice živeli su posvećeni Bogu sve do kraja svog života. Živeli su i upokojili se u Gospodu u V veku.
Srpska pravoslavna ckrva 8. februara slavi Prepodobne Ksenofonta i Mariju i sinove njihove Jovana i Arkadija.
Ksenofont i Marija su bili ugledni i bogati Carigrađani. Živeli su životom bogougodnim i svu pažnju su posvećivali hrišćanskom vaspitanju svojih sinova. Kada su im sinovi porasli, poslali su ih na školovanje u Virit (Bejrut). No, dogodilo se, da bura potopi lađu na kojoj su mladići bili.
"Promislom, pak Božjim, Jovan i Arkadije budu nekako spaseni i talasima izbačeni na obalu, ali na dva razna mesta, tako da svaki mišljaše za drugoga da je potonuo. Iz tuge jedan za drugim oni se oba zamonaše u dva razna manastira", piše u žitijama.
Sa druge strane, Ksenofont i Marija su mislili da su im se oba sina udavila. Posle dve godine, oni su, skrhani bolom, došli su u Jerusalim na poklonjenje svetinjama, gde se desilo pravo Božje čudo. Baš u vreme kad su oni stigli u grad, i Jovan i Arkadije došli su u Jerusalim.
Tamo, pomoću prozorljivosti jednoga duhovnika, sastala se najpre braća, a potom i roditelji s decom.
"Iz blagodarnosti prema Bogu, Ksenofont i Marija razdadu sve svoje imanje siromasima, a oni se oboje zamonaše. Dirljiva istorija ove četiri svete duše jasno pokazuje kako Gospod divno rukovodi sudbom onih, koji u Njega veruju; kako popušta na njih muku i žalost, da bi ih posle, još većma ojačane u veri, uveo u što veću radost."
Članovi ove čestite porodice živeli su posvećeni Bogu sve do kraja svog života. Živeli su i upokojili se u Gospodu u 5. veku.
Skončao je u sto petoj godini života, ostavivši iza sebe čitavu vojsku učenika.
Ne da se nije uplašio kada je ušao u "klinč" sa carem i patrijarhom, nego je istrajao do kraja u dokazivanju da su u Gospodu bile dve volje kao i dve prirode.
Čudesa svetog Klimenta su bezbrojna.
Kada je na dan pogreba svog muža Ksenija obukla njegovu odeću i tako krenula u pogrebnu povorku, rodbina i njeni prijatelji pomislili su da joj je smrt Andreja Fjodoroviča pomračila razum.
Vojska je upala u Mileševu na Veliki petak 1594. godine, uzela mošti Svetog Save i donela ih u Beograd Sinan paši.
Svetitelj je bio žrtva zeta cara Konstantina.
Ovaj ugodnik Božji iz prvih vekova hrišćanstva ostavio je snažno svedočanstvo o hrabrosti: pomagao je zatvorenicima, javno ispovedio Hrista i nadživeo teška mučenja.
Kada je 303. godine car Dioklecijan organizovao progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada, svetitelj je podelio imovinu siromašnima i oslobodio svoje robove.
Vojska je upala u Mileševu na Veliki petak 1594. godine, uzela mošti Svetog Save i donela ih u Beograd Sinan paši.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Vasilija Amasijskog po starom i Prenos moštiju Svetog Nikolaja Mirlikijskog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog proroka Isaije, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Svetitelj je bio žrtva zeta cara Konstantina.
Vladika Atanasije otkriva zbog čega se, kada dođe do ovakvog susreta praznika, ceo bogoslužbeni poredak prilagođava Vaskrsu.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Pravoslavlje uči da prava snaga nije u tome da čovek pobedi drugoga, već sebe.
Nisu svaka tuga i svako ganuće znak duhovnog napretka.
Stari recept sa Kosova i Metohije vremenom je dobio posebnu verziju u beogradskim kuhinjama, pa je nastalo zasitno i mirisno jelo koje mnoge podseća na nedeljne ručkove, pun sto i ukuse kakvi se danas retko sreću.