POPOVA SARMA - LETNJI UKUS TRADICIJE: Jednostavno rešenje za omiljeno jelo kada nestane kiselog kupusa
Starinska, praktična zamena koja je vremenom dobila svoje stalno mesto na porodičnoj trpezi.
Recept iz istočne Srbije prenosio se usmenim putem generacijama, a tajna ovog specijaliteta krije se u sporom kuvanju ovčetine, praziluka i kukuruznog brašna.
Na starinskim trpezama, naročito u istočnoj Srbiji, nekada su se za velike praznike, krsne slave, svadbe i krštenja pripremala jela koja su zahtevala mnogo vremena, strpljenja i zajedničkog rada, ali je njihov ukus dokazivao da je svaki utrošeni minut bio vredan truda.
Jedno od takvih jela je i žmare, starinski specijalitet Mlavskog i Homoljskog kraja, čija priprema traje satima, a recept se s generacije na generaciju prenosi usmenim putem. Iako se danas retko nalaze na trpezi, žmare i dalje predstavljaju dragoceni deo gastronomskog nasleđa ovog kraja i svedoče o vremenu kada je svaki svečani obrok bio prilika da se porodica i gosti okupe oko istog stola.
• 1 kg ovčetine (najbolje plećka ili vrat sa kostima)

Ovčetinu stavite u hladnu vodu i kuvajte na tihoj vatri oko 2 do 2,5 sata, dok potpuno ne omekša. Povremeno skidajte penu.
Praziluk iseckajte na tanke kolutove i dodajte u čorbu. Kuvajte još oko 30 minuta, dok se sasvim ne raskuva.
Izvadite meso, odvojite ga od kostiju i ručno ga usitnite na sitna vlakna. Nemojte ga mleti, jer se time gubi karakteristična tekstura žmara. Meso vratite u čorbu sa prazilukom. U tankom mlazu dodajte kukuruzno brašno, neprestano mešajući drvenom varjačom kako se ne bi stvorile grudvice. Kuvajte još 30 do 45 minuta na veoma blagoj vatri, uz često mešanje, dok jelo ne postane gusto i ujednačeno. Posolite po ukusu i poslužite veoma toplo.
Ako je čorba pregusta, dodajte malo vrele vode. Ako želite bogatiji ukus, koristite isključivo ovčetinu sa kostima, jer kosti daju puniju aromu. U pojedinim selima dodaje se nešto više praziluka nego što je navedeno, pa jelo dobija slađi i izraženiji ukus. Tradicionalno se jede kašikom, uz domaći hleb i kiselo mleko.
Starinska, praktična zamena koja je vremenom dobila svoje stalno mesto na porodičnoj trpezi.
Ovaj jednostavan domaći recept čuva miris nekadašnjih kuhinja, a njegova posebna mekoća krije se u sastojku koji se retko dodaje slatkim zalogajima.
Ova neobična pita sa kajmakom, sirom ili mašću bila je deo trpeza u različitim balkanskim krajevima i imala svoje mesto u danima kada se nije postilo, kao i na ramazanskim večerama.
Krompir, sir i brašno dovoljni su da nastane pita koja je nekada okupljala porodice širom Hercegovine i bila jednako prisutna u domovima različitih vera.
Recept star više od dva veka krije spoj svinjskog vrata, šumskih pečuraka, sira i jaja, a danas se retko priprema, iako je nekada bio nezaobilazan specijalitet u imućnijim domaćinstvima.
Bio je obredni hleb za važne porodične trenutke, vremenom je postao deo domaće kuhinje, a zatim je pao u zaborav.
Ovaj zaboravljeni hercegovački recept daje nadevu posebnu sočnost, a jedan zalogaj dovoljan je da shvatite zašto se nekada ovako kuvalo.
Umesto mlevenog mesa, koriste se sočni komadi svinjetine i mnogo crnog luka, a završni korak receptu daje poseban ukus.
Ovaj zaboravljeni hercegovački recept daje nadevu posebnu sočnost, a jedan zalogaj dovoljan je da shvatite zašto se nekada ovako kuvalo.
Sušene pečurke i nekoliko običnih namirnica, uz posebnu tehniku pripreme, daju jelu bogat ukus, a jedan detalj iz ruske manastirske kuhinje pravi najveću razliku.
Kore od oraha i raskošan fil čine je poslasticom kojoj ćete se uvek rado vraćati.
Bez komplikovanih koraka i namirnica koje morate posebno da kupujete, ovaj mekani kolač priprema se brzo, a završni dodir daju šećer u prahu i mirisna korica pomorandže.
Hrišćanin je pozvan da se Bogu obraća i u radosti i u nevolji, verujući da nijedna teškoća nije izvan njegovog promisla.
Hristovo učenje nije bilo i nije ni danas prilagođeno ljudskim željama, već je pozivalo i poziva na promenu iznutra, što savremenom čoveku nimalo ne odgovara.
Njegova majka Ana dugo nije mogla da ima dece, pa je u molitvi od Boga izmolila sina i zavetovala se da će ga posvetiti Gospodu.
On primećuje promenu, prepoznaje bol i pokušava da pomogne čak i onda kada druga osoba nema snage da zatraži pomoć.
Bio je među onima koji su neustrašivo propovedali Jevanđelje narodima koji su u to vreme mahom bili pagani.
Hrišćanin je pozvan da se Bogu obraća i u radosti i u nevolji, verujući da nijedna teškoća nije izvan njegovog promisla.
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja.