Posle svete liturgije u Manastiru Lešje, mitropolit kruševački David zamonašio tri novopostrižene sestre, dok manastir sa bogatom istorijom nastavlja svoju misiju duhovnog obnovenja.
U tišini i svetosti Manastira Pokrova Presvete Bogorodice u Lešju, kroz molitvu i svetiteljsku milost, tri nove duše su zakoračile na put monaškog podviga. Na kraju svete liturgije, iskušenice ovog svetog manastira primile su postrig i postale monahinje, a mitropolit David im je dao monaška imena: Jefimija, Viktorija i Sevastijana.
Njihova nova duhovna imena označavaju početak jednog novog života, ispunjenog molitvom, smirenjem i verom, a na duhovno staranje poverene su mudroj igumaniji Taisiji, koja će im biti oslonac na ovom uzvišenom putu.
Foto: SPC / Eparhija kruševačka
Vladika david sa monasima i monahinjama u porti Manastira Lešje
Manastir Lešje, koji se nalazi u blizini Paraćina, nosi u sebi vekove istorije i molitvenog predanja. Ime svetinje potiče od leske, stabla koje je nekada bujalo na ovim prostorima, dok najraniji pisani izvori govore o županu Vukoslavu, koji je između 1355. i 1360. godine, zajedno sa sinovima Držmanom i Crepom, sagradio crkvu posvećenu Presvetoj Bogorodici. Ova svetinja postala je metoh manastira Hilandara, darovana monaškom bratstvu 15. oktobra 1360. godine, čime je Manastir Lešje postao neraskidivo povezan sa duhovnim nasleđem Svetog Pantelejmona.
Kao i mnoge svetinje na ovim prostorima, i Lešje je doživeo teška iskušenja pod osmanskom vlašću. Prema narodnom predanju, poslednji monasi manastira, zajedno sa vernim hrišćanima, postradali su mučeničkom smrću, ostavljajući manastir u ruševinama. Tek 1923. godine, seljak Živan Marković iz Lešja, prema čudesnom viđenju, otkopao je temelje stare crkve i podigao skromnu bogomolju, čuvajući veru svojih predaka.
Poslednja velika obnova manastira dogodila se 2004. godine, kada je iz temelja podignut novi hram na sačuvanim srednjovekovnim osnovama, posvećen Pokrovu Presvete Bogorodice. Danas, ovaj manastir ponovo živi, okupljajući oko sebe verni narod, ali i nove monahinje koje su se, vođene svetiteljskim pozivom, predale životu posvećenom Bogu.
Njihov čin monašenja u Manastiru Lešje nije samo trenutak lične posvećenosti, već svetli primer vere i postojanosti u životnim iskušenjima, koji podseća na dugovečnost i snagu pravoslavne crkve na ovim prostorima. Ovo sveto mesto, gde su nekada hrišćani prolili krv u ime Hrista, sada ponovo postaje utočište dušama koje traže mir i ispunjenje u služenju Bogu. Manastir Lešje, ukorenjen u bogatoj prošlosti, nastavlja da svedoči o snazi vere, ljubavi i Božijeg prisustva u životima svih koji k njemu hode.
Posle prazničnog bdenja s petohlebnicom i čina monašenja mitropolit mileševski Atanasije, kroz molitve i očinske pouke, uputio je čestitke novom vojniku Hristovom, a vernike pozvao da ovaj sveti čin dostojno proslave za trpezom ljubavi.
Elena Mazlu, koja ima skoro pola miliona pratilaca, donela je odluku da svoj život posveti veri i duhovnom miru, izazvavši burne reakcije na društvenim mrežama.
Na prostoru bogatom istorijom i obeleženim stradanjem, osveštan je Skit Svetih Joakima i Ane, koji će postati ženski manastir, oživljavajući zaboravljene korene duhovnosti.
Bog čoveka vodi ka cilju neobičnim putevima, a ako ima vere ništa nije nemoguće, govori igumanija i jedina monahinja manastira Svetog Hristofora, zadužbine kralja Dragutina iz 13. veka, u Mislođinu, i navodi da je Božji poziv dobila mnogo ranije nego što je putem Gospodnjim krenula, ali da ga tada nije razumela.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.