U svetinji nedaleko od Vranja, održan je Svetoprohorski monaški sabor koji je okupio monaštvo iz većine pomesnih pravoslavnih crkava.
Treći po redu Svetoprohorski monaški sabor, koji je trajao od 30. do 31. oktobara u manastiru Prepodobnog Prohora Pčinjskog je završen, a ove godine je okupio starešine i monahe većine pravoslavnih crkava u svetu.
Ovo monaško sabranje svake godine organizuje Eparhija vranjska, uz pomoć Manastira Hilandara, a pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve.
Pored predavača iz srpskih zemalja, gostovali su i predavači iz Rusije, Grčke, Engleske, Rumunije, Severne Makedonije, Crne Gore, Argentine i Gvatemale.
Dvodnevni program Sabora bio je podeljen na četiri sesije sa temama:
Obnova i unapređenje monaštva,
Monaška poslušnost kao način upoznavanja i ispunjavanja volje Božije,
Značaj isihazma za Istočno monaštvo,
Monaštvo i manastiri u zemljama u kojima ne postoji tradicija pravoslavnog monaštva.
Ovogodišnjem Svetoprohorskom monaškom sabranju prisustvovalo je oko stotinu učesnika, koji su aktivno doprineli očuvanju bogatog monaškog predanja i njegovoj daljoj duhovnoj nadgradnji.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Manastir Prohora Pčinjskog
Glavni cilj monaškog sabranja je duhovna nadgradnja monaštva ove eparhije, ali i celokupnog srpskog monaštva i na taj način daje svoj doprinos i monaštvu ostalih pomesnih pravoslavnih crkava.
Kao širi poduhvat, Sabor podrazumeva pripremu i održavanje ovog monaškog sabranja, ali i predstavljanje radova koji se svake godine pripremaju za potrebe ovog događaja, kao i praćenje i objavljivanje radova sličnih monaških skupova drugih pomesnih crkava.
Sabor okuplja monaštvo Eparhije vranjske, ali u njemu može učestvovati i monaštvo drugih eparhija SPC, kao i svih pravoslavnih pomesnih crkava.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Arhimandrit Metodije
Arhimandrit Metodije, iguman manastira Hilandar, rekao je da je glavni povod sabora upravljanje svetinjom.
- U svojoj uvodnoj reči sam izložio povod sabora - biljka koja se posadi, ali se o njoj ne brine će početi da se suši ili će podivljati. Tako je i sa biljkom monaštva. Mi dođemo u manastir, imamo dobru želju, ali ako nemamo pravilno rukovodstvo i ako nemamo dobre uslove za monaški život i ako ne naučimo šta je suština monaškog života, onda će se naša revnost uzaludno potrošiti ili otići na pogrešnu stranu. To je najvažniji razlog zašto se, ne samo, u manastiru Svetog Prohora i u okviru SPC, već i drugim pomesnim pravoslavnim crkvama ustanovila praksa ovakvih skupova.
Kako kaže, za kraj i danas monah može živeti život pobožan, kao i njegovi prethodnici.
- Jedna od poruka/pouka skupa je da mi nemamo revnost, kakvu su imali pre nas, ali kako kažu oci, Gospod Isus Hristos je isti i juče i danas i uvek. Ko želi, može da živi pravim monaškim životom u ova vremena , zaključuje arhimandrit Metodije.
Sveti Teofan naglašava da zlo ne prestaje ni nakon smrti; ono proganja duše, ali vernike ne treba da bude strah, jer nad njima zlo nema moć. Njihova vera i molitva su kao oružje protiv zlih sila, koje se povlače pred iskrenim duhovnim životom. Poruka je jasna, ukoliko želimo da se oslobodimo zla, moramo biti budni, moliti se i čuvati svoju dušu. Samo na taj način možemo da odbijemo napade i ostanemo snažni u veri. Sveti Teofan nas poziva na trezvenost i borbu, uz uverenje da uz Božju pomoć možemo prevazići svaku prepreku na našem putu ka svetosti.
Dva dana nakon smrti, kako naglašava protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar, duša pokojnika luta, obilazi ona mesta koja je volela i posećivala tokom života. Ona se oslobađa time, ističe, tereta telesnosti i postaje pokretljiva da velikom brzinom pređe s jednog mesta na drugo.
On ističe da pravi molitvenici često ne primećuju prolaz vremena jer ih molitveni žar obuzima, a umirenje duše koje proističe iz bdenja donosi trajne plodove. Iako je bdenje naporno, Sveti Teofan naglašava njegovu vrednost, jer smiruje telo i pomaže duhovnom razvoju. Umesto da nas san uspava, bdenje nas aktivira i čini bržima u delima dobra. Sveti Teofan nas poziva da kroz trud i odricanje učimo telo da služi duhu, osnažujući tako našu duhovnost i približavajući nas Bogu. Ova poruka je podsticaj svima koji teže duhovnom napretku da prihvate bdenje kao sredstvo koje ne samo da donosi unutrašnji mir, već i jača našu sposobnost da delujemo sa ljubavlju i revnošću.
Nakon cenzurisanja božićnih čestitki i dekoracija, još jedan veliki hrišćanski praznik postaje meta političke korektnosti – britanska škola otkazala proslavu praznika Vaskrsenja Hristovog, dok se širom Evrope beleže slični slučajevi potiskivanja hrišćanskih tradicija pod plaštom neutralnosti.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Protojerej Georgije je istakao da, na osnovu njegove pastirske prakse, uticaju magije i, uopšteno, đavoimanosti, može biti podvrgnut svaki čovek, a u posebnim slučajevima čak i svešteno lice, ukoliko to Gospod dopusti…
Uz blagoslov vladike Atanasija, u jednom od najvažnijih manastira Srpske crkve, sveštenici Eparhije su, u sabornosti, pristupili Svetoj tajni ispovesti i pokajanja, nakon čega je usledila trpeza ljubavi.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve otputovao u Jerusalim, gde će se moliti na mestu Hristovog Vaskrsenja, služiti svetu liturgiju i razgovarati sa jednim od najuglednijih pravoslavnih patrijaraha.
U besedi prepunoj duhovne mudrosti, patrijarh srpski pozvao vernike da otvore srca za Hrista, jer bez žive vere i duhovnog podviga nema istinskog preobražaja duše.
Primećujući teške okolnosti u kojima ljudi odrastaju, kao i ekonomsku krizu, mati Serafima dodaje da je svaki novi dan i mala uspešna borba dokaz postojanja heroja današnjice.
Svetinja podignuta na mestu stradanja, postaje simbol molitve i sabornosti – mitropolit kruševački osveštao poslednji krst, a prve liturgije uskoro će odjeknuti sa Bagdale.
Sveća je simbol svetlosti Hristove. On je rekao: "Ja sam svetlost svetu". Ta svetlost treba da nas podseti na svetlost kojom Hristos obasjava duše preminulih, kaže sveštenik.