U svetinji nedaleko od Vranja, održan je Svetoprohorski monaški sabor koji je okupio monaštvo iz većine pomesnih pravoslavnih crkava.
Treći po redu Svetoprohorski monaški sabor, koji je trajao od 30. do 31. oktobara u manastiru Prepodobnog Prohora Pčinjskog je završen, a ove godine je okupio starešine i monahe većine pravoslavnih crkava u svetu.
Ovo monaško sabranje svake godine organizuje Eparhija vranjska, uz pomoć Manastira Hilandara, a pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve.
Pored predavača iz srpskih zemalja, gostovali su i predavači iz Rusije, Grčke, Engleske, Rumunije, Severne Makedonije, Crne Gore, Argentine i Gvatemale.
Dvodnevni program Sabora bio je podeljen na četiri sesije sa temama:
Obnova i unapređenje monaštva,
Monaška poslušnost kao način upoznavanja i ispunjavanja volje Božije,
Značaj isihazma za Istočno monaštvo,
Monaštvo i manastiri u zemljama u kojima ne postoji tradicija pravoslavnog monaštva.
Ovogodišnjem Svetoprohorskom monaškom sabranju prisustvovalo je oko stotinu učesnika, koji su aktivno doprineli očuvanju bogatog monaškog predanja i njegovoj daljoj duhovnoj nadgradnji.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Manastir Prohora Pčinjskog
Glavni cilj monaškog sabranja je duhovna nadgradnja monaštva ove eparhije, ali i celokupnog srpskog monaštva i na taj način daje svoj doprinos i monaštvu ostalih pomesnih pravoslavnih crkava.
Kao širi poduhvat, Sabor podrazumeva pripremu i održavanje ovog monaškog sabranja, ali i predstavljanje radova koji se svake godine pripremaju za potrebe ovog događaja, kao i praćenje i objavljivanje radova sličnih monaških skupova drugih pomesnih crkava.
Sabor okuplja monaštvo Eparhije vranjske, ali u njemu može učestvovati i monaštvo drugih eparhija SPC, kao i svih pravoslavnih pomesnih crkava.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Arhimandrit Metodije
Arhimandrit Metodije, iguman manastira Hilandar, rekao je da je glavni povod sabora upravljanje svetinjom.
- U svojoj uvodnoj reči sam izložio povod sabora - biljka koja se posadi, ali se o njoj ne brine će početi da se suši ili će podivljati. Tako je i sa biljkom monaštva. Mi dođemo u manastir, imamo dobru želju, ali ako nemamo pravilno rukovodstvo i ako nemamo dobre uslove za monaški život i ako ne naučimo šta je suština monaškog života, onda će se naša revnost uzaludno potrošiti ili otići na pogrešnu stranu. To je najvažniji razlog zašto se, ne samo, u manastiru Svetog Prohora i u okviru SPC, već i drugim pomesnim pravoslavnim crkvama ustanovila praksa ovakvih skupova.
Kako kaže, za kraj i danas monah može živeti život pobožan, kao i njegovi prethodnici.
- Jedna od poruka/pouka skupa je da mi nemamo revnost, kakvu su imali pre nas, ali kako kažu oci, Gospod Isus Hristos je isti i juče i danas i uvek. Ko želi, može da živi pravim monaškim životom u ova vremena , zaključuje arhimandrit Metodije.
Sveti Teofan naglašava da zlo ne prestaje ni nakon smrti; ono proganja duše, ali vernike ne treba da bude strah, jer nad njima zlo nema moć. Njihova vera i molitva su kao oružje protiv zlih sila, koje se povlače pred iskrenim duhovnim životom. Poruka je jasna, ukoliko želimo da se oslobodimo zla, moramo biti budni, moliti se i čuvati svoju dušu. Samo na taj način možemo da odbijemo napade i ostanemo snažni u veri. Sveti Teofan nas poziva na trezvenost i borbu, uz uverenje da uz Božju pomoć možemo prevazići svaku prepreku na našem putu ka svetosti.
Dva dana nakon smrti, kako naglašava protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar, duša pokojnika luta, obilazi ona mesta koja je volela i posećivala tokom života. Ona se oslobađa time, ističe, tereta telesnosti i postaje pokretljiva da velikom brzinom pređe s jednog mesta na drugo.
On ističe da pravi molitvenici često ne primećuju prolaz vremena jer ih molitveni žar obuzima, a umirenje duše koje proističe iz bdenja donosi trajne plodove. Iako je bdenje naporno, Sveti Teofan naglašava njegovu vrednost, jer smiruje telo i pomaže duhovnom razvoju. Umesto da nas san uspava, bdenje nas aktivira i čini bržima u delima dobra. Sveti Teofan nas poziva da kroz trud i odricanje učimo telo da služi duhu, osnažujući tako našu duhovnost i približavajući nas Bogu. Ova poruka je podsticaj svima koji teže duhovnom napretku da prihvate bdenje kao sredstvo koje ne samo da donosi unutrašnji mir, već i jača našu sposobnost da delujemo sa ljubavlju i revnošću.
Kako je nastala priča o navodnoj kontroli atlantske trgovine robljem, ko je godinama širi i zašto istoričari upozoravaju da ovakva tumačenja prošlosti vode pravo u ideološku zamku.
Žitije ove ugodnice Božje svedoči kako jedan lični izbor može da uzdrma porodicu, vlast i čitav grad, ostavljajući pitanje koje i danas boli: šta bismo mi učinili na njenom mestu?
Dok švajcarske vlasti nastavljaju istragu i proces identifikacije poginulih, patrijarh Rumunije je pozvao na molitvu, podsećajući na snagu hrišćanske vere u trenucima najveće boli.
Dok svakodnevno očekujemo najgore i trošimo snagu na ono što ne možemo da promenimo, jedna pouka iz pravoslavnog iskustva nemilosrdno postavlja pitanje: gde je nestalo poverenje?
Uoči Božića, pahulje su prekrile kupole i stepeništa hrama, stvarajući idiličan prizor koji u tišini podseća vernike na duhovnu dubinu predstojećeg praznika.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Pravoslavna misija u Ugandi rođena je iz duboke potrebe naroda koji je, razočaran plodovima delovanja nekadašnjih kolonijalnih misionara, počeo da traga za izvornim i nepromenjenim hrišćanskim predanjem.
Legenda kaže da je Raka Milošević, dvorjanin despota Jovana Brankovića, krajem 15. veka na mestu današnjeg manastira ubio jelena, simbola monaške čistote, posle čega je, da bi se iskupio, odlučio da podigne manastir.
Uoči Božića, pahulje su prekrile kupole i stepeništa hrama, stvarajući idiličan prizor koji u tišini podseća vernike na duhovnu dubinu predstojećeg praznika.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
Bez povišenog tona i bez kalkulacije, sveštenik Vladislav Vučanović u jednoj kratkoj poruci otvara pitanje zašto se lakše okupljamo oko trpeza i vatrometa nego oko suštine vere, posta i lične odgovornosti.
Dok su satovi odbrojavali prve minute 2026, crkva Vondelkerk u Amsterdamu nestajala je u plamenu, ostavljajući grad bez svetinje i Evropu bez još jednog svedoka hrišćanske prošlosti.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Arhijereji i jereji Grčke pravoslavne crkve upozoravaju da odluke Evropske unije ne pogađaju samo porodicu, već određuju sudbinu budućih generacija i opstanak čitavog društva.
U besedi za 30. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas vodi u čas kada David ostaje sam pred istinom o sebi, pokazujući da se čovek ne slama zbog pada, već zbog pokušaja da ga opravda.