U svetinji nedaleko od Vranja, održan je Svetoprohorski monaški sabor koji je okupio monaštvo iz većine pomesnih pravoslavnih crkava.
Treći po redu Svetoprohorski monaški sabor, koji je trajao od 30. do 31. oktobara u manastiru Prepodobnog Prohora Pčinjskog je završen, a ove godine je okupio starešine i monahe većine pravoslavnih crkava u svetu.
Ovo monaško sabranje svake godine organizuje Eparhija vranjska, uz pomoć Manastira Hilandara, a pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve.
Pored predavača iz srpskih zemalja, gostovali su i predavači iz Rusije, Grčke, Engleske, Rumunije, Severne Makedonije, Crne Gore, Argentine i Gvatemale.
Dvodnevni program Sabora bio je podeljen na četiri sesije sa temama:
Obnova i unapređenje monaštva,
Monaška poslušnost kao način upoznavanja i ispunjavanja volje Božije,
Značaj isihazma za Istočno monaštvo,
Monaštvo i manastiri u zemljama u kojima ne postoji tradicija pravoslavnog monaštva.
Ovogodišnjem Svetoprohorskom monaškom sabranju prisustvovalo je oko stotinu učesnika, koji su aktivno doprineli očuvanju bogatog monaškog predanja i njegovoj daljoj duhovnoj nadgradnji.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Manastir Prohora Pčinjskog
Glavni cilj monaškog sabranja je duhovna nadgradnja monaštva ove eparhije, ali i celokupnog srpskog monaštva i na taj način daje svoj doprinos i monaštvu ostalih pomesnih pravoslavnih crkava.
Kao širi poduhvat, Sabor podrazumeva pripremu i održavanje ovog monaškog sabranja, ali i predstavljanje radova koji se svake godine pripremaju za potrebe ovog događaja, kao i praćenje i objavljivanje radova sličnih monaških skupova drugih pomesnih crkava.
Sabor okuplja monaštvo Eparhije vranjske, ali u njemu može učestvovati i monaštvo drugih eparhija SPC, kao i svih pravoslavnih pomesnih crkava.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Arhimandrit Metodije
Arhimandrit Metodije, iguman manastira Hilandar, rekao je da je glavni povod sabora upravljanje svetinjom.
- U svojoj uvodnoj reči sam izložio povod sabora - biljka koja se posadi, ali se o njoj ne brine će početi da se suši ili će podivljati. Tako je i sa biljkom monaštva. Mi dođemo u manastir, imamo dobru želju, ali ako nemamo pravilno rukovodstvo i ako nemamo dobre uslove za monaški život i ako ne naučimo šta je suština monaškog života, onda će se naša revnost uzaludno potrošiti ili otići na pogrešnu stranu. To je najvažniji razlog zašto se, ne samo, u manastiru Svetog Prohora i u okviru SPC, već i drugim pomesnim pravoslavnim crkvama ustanovila praksa ovakvih skupova.
Kako kaže, za kraj i danas monah može živeti život pobožan, kao i njegovi prethodnici.
- Jedna od poruka/pouka skupa je da mi nemamo revnost, kakvu su imali pre nas, ali kako kažu oci, Gospod Isus Hristos je isti i juče i danas i uvek. Ko želi, može da živi pravim monaškim životom u ova vremena , zaključuje arhimandrit Metodije.
Sveti Teofan naglašava da zlo ne prestaje ni nakon smrti; ono proganja duše, ali vernike ne treba da bude strah, jer nad njima zlo nema moć. Njihova vera i molitva su kao oružje protiv zlih sila, koje se povlače pred iskrenim duhovnim životom. Poruka je jasna, ukoliko želimo da se oslobodimo zla, moramo biti budni, moliti se i čuvati svoju dušu. Samo na taj način možemo da odbijemo napade i ostanemo snažni u veri. Sveti Teofan nas poziva na trezvenost i borbu, uz uverenje da uz Božju pomoć možemo prevazići svaku prepreku na našem putu ka svetosti.
Dva dana nakon smrti, kako naglašava protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar, duša pokojnika luta, obilazi ona mesta koja je volela i posećivala tokom života. Ona se oslobađa time, ističe, tereta telesnosti i postaje pokretljiva da velikom brzinom pređe s jednog mesta na drugo.
On ističe da pravi molitvenici često ne primećuju prolaz vremena jer ih molitveni žar obuzima, a umirenje duše koje proističe iz bdenja donosi trajne plodove. Iako je bdenje naporno, Sveti Teofan naglašava njegovu vrednost, jer smiruje telo i pomaže duhovnom razvoju. Umesto da nas san uspava, bdenje nas aktivira i čini bržima u delima dobra. Sveti Teofan nas poziva da kroz trud i odricanje učimo telo da služi duhu, osnažujući tako našu duhovnost i približavajući nas Bogu. Ova poruka je podsticaj svima koji teže duhovnom napretku da prihvate bdenje kao sredstvo koje ne samo da donosi unutrašnji mir, već i jača našu sposobnost da delujemo sa ljubavlju i revnošću.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Pravoslavna misija u Ugandi rođena je iz duboke potrebe naroda koji je, razočaran plodovima delovanja nekadašnjih kolonijalnih misionara, počeo da traga za izvornim i nepromenjenim hrišćanskim predanjem.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Proslava je počela večernjim bogosluženjem i promocijom spomen-knjige, nastavljena svečanom liturgijom i obraćanjima arhijereja, a završena koncertom ansambla Fenički biseri pred punom dvoranom Kulturnog centra u Baru.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.