U svetinji nedaleko od Vranja, održan je Svetoprohorski monaški sabor koji je okupio monaštvo iz većine pomesnih pravoslavnih crkava.
Treći po redu Svetoprohorski monaški sabor, koji je trajao od 30. do 31. oktobara u manastiru Prepodobnog Prohora Pčinjskog je završen, a ove godine je okupio starešine i monahe većine pravoslavnih crkava u svetu.
Ovo monaško sabranje svake godine organizuje Eparhija vranjska, uz pomoć Manastira Hilandara, a pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve.
Pored predavača iz srpskih zemalja, gostovali su i predavači iz Rusije, Grčke, Engleske, Rumunije, Severne Makedonije, Crne Gore, Argentine i Gvatemale.
Dvodnevni program Sabora bio je podeljen na četiri sesije sa temama:
Obnova i unapređenje monaštva,
Monaška poslušnost kao način upoznavanja i ispunjavanja volje Božije,
Značaj isihazma za Istočno monaštvo,
Monaštvo i manastiri u zemljama u kojima ne postoji tradicija pravoslavnog monaštva.
Ovogodišnjem Svetoprohorskom monaškom sabranju prisustvovalo je oko stotinu učesnika, koji su aktivno doprineli očuvanju bogatog monaškog predanja i njegovoj daljoj duhovnoj nadgradnji.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Manastir Prohora Pčinjskog
Glavni cilj monaškog sabranja je duhovna nadgradnja monaštva ove eparhije, ali i celokupnog srpskog monaštva i na taj način daje svoj doprinos i monaštvu ostalih pomesnih pravoslavnih crkava.
Kao širi poduhvat, Sabor podrazumeva pripremu i održavanje ovog monaškog sabranja, ali i predstavljanje radova koji se svake godine pripremaju za potrebe ovog događaja, kao i praćenje i objavljivanje radova sličnih monaških skupova drugih pomesnih crkava.
Sabor okuplja monaštvo Eparhije vranjske, ali u njemu može učestvovati i monaštvo drugih eparhija SPC, kao i svih pravoslavnih pomesnih crkava.
Printscreen/Youtube/TVfoCus
Arhimandrit Metodije
Arhimandrit Metodije, iguman manastira Hilandar, rekao je da je glavni povod sabora upravljanje svetinjom.
- U svojoj uvodnoj reči sam izložio povod sabora - biljka koja se posadi, ali se o njoj ne brine će početi da se suši ili će podivljati. Tako je i sa biljkom monaštva. Mi dođemo u manastir, imamo dobru želju, ali ako nemamo pravilno rukovodstvo i ako nemamo dobre uslove za monaški život i ako ne naučimo šta je suština monaškog života, onda će se naša revnost uzaludno potrošiti ili otići na pogrešnu stranu. To je najvažniji razlog zašto se, ne samo, u manastiru Svetog Prohora i u okviru SPC, već i drugim pomesnim pravoslavnim crkvama ustanovila praksa ovakvih skupova.
Kako kaže, za kraj i danas monah može živeti život pobožan, kao i njegovi prethodnici.
- Jedna od poruka/pouka skupa je da mi nemamo revnost, kakvu su imali pre nas, ali kako kažu oci, Gospod Isus Hristos je isti i juče i danas i uvek. Ko želi, može da živi pravim monaškim životom u ova vremena , zaključuje arhimandrit Metodije.
Sveti Teofan naglašava da zlo ne prestaje ni nakon smrti; ono proganja duše, ali vernike ne treba da bude strah, jer nad njima zlo nema moć. Njihova vera i molitva su kao oružje protiv zlih sila, koje se povlače pred iskrenim duhovnim životom. Poruka je jasna, ukoliko želimo da se oslobodimo zla, moramo biti budni, moliti se i čuvati svoju dušu. Samo na taj način možemo da odbijemo napade i ostanemo snažni u veri. Sveti Teofan nas poziva na trezvenost i borbu, uz uverenje da uz Božju pomoć možemo prevazići svaku prepreku na našem putu ka svetosti.
Dva dana nakon smrti, kako naglašava protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar, duša pokojnika luta, obilazi ona mesta koja je volela i posećivala tokom života. Ona se oslobađa time, ističe, tereta telesnosti i postaje pokretljiva da velikom brzinom pređe s jednog mesta na drugo.
On ističe da pravi molitvenici često ne primećuju prolaz vremena jer ih molitveni žar obuzima, a umirenje duše koje proističe iz bdenja donosi trajne plodove. Iako je bdenje naporno, Sveti Teofan naglašava njegovu vrednost, jer smiruje telo i pomaže duhovnom razvoju. Umesto da nas san uspava, bdenje nas aktivira i čini bržima u delima dobra. Sveti Teofan nas poziva da kroz trud i odricanje učimo telo da služi duhu, osnažujući tako našu duhovnost i približavajući nas Bogu. Ova poruka je podsticaj svima koji teže duhovnom napretku da prihvate bdenje kao sredstvo koje ne samo da donosi unutrašnji mir, već i jača našu sposobnost da delujemo sa ljubavlju i revnošću.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike Prokla i Ilarija po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Uspenje svete Ane. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog apostola Jakova, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Kroz priču o tri monaha koji su doživeli istu sramotu, veliki pravoslavni učitelj pokazuje zašto se prava snaga čoveka vidi tek onda kada mu je naneta nepravda.
U islamskoj tradiciji Isus Hristos poznat je kao Isa, alejhi selam, jedan od najvećih Božijih poslanika, a Kuran govori o njegovom čudesnom rođenju, majci Merjemi i posebnoj ulozi koju će imati pred kraj vremena.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Pravoslavna misija u Ugandi rođena je iz duboke potrebe naroda koji je, razočaran plodovima delovanja nekadašnjih kolonijalnih misionara, počeo da traga za izvornim i nepromenjenim hrišćanskim predanjem.
Legenda kaže da je Raka Milošević, dvorjanin despota Jovana Brankovića, krajem 15. veka na mestu današnjeg manastira ubio jelena, simbola monaške čistote, posle čega je, da bi se iskupio, odlučio da podigne manastir.
Mitropolit mileševski Atanasije služio je pomen Varnavi Rosiću u Pljevljima, ističući da je ovaj arhijerej i posle svoje smrti nastavio delo započeto za života.
Mitropolit nemački Grigorije, koji je u vreme dolaska monaha Makarija u Tvrdoš bio episkop zahumsko-hercegovački i primorski, uputio je reči sećanja povodom upokojenja dugogodišnjeg sabrata ove hercegovačke svetinje.
Otac Makarije je 2000. godine pristupio bratstvu drevne hercegovačke svetinje i više od dve i po decenije proveo u molitvi, poslušanju i tihom služenju Bogu, noseći sa verom dugo i teško životno iskušenje bolesti.
Policija sumnjiči 29-godišnjeg muškarca za krađu iz Sabornog hrama Svete Trojice, a pažnju javnosti privukao je snimak na kojem se vidi njegova navodna ravnodušnost dok zna da ga neko snima.
Istoričar Boris Stojkovski i osnivač fondacije Lazarica Aleksandar Avramov svedoče o tragovima pisanog nasleđa ostroškog čudotvorca u vatikanskim arhivima, dok pitanje njihove dostupnosti i dalje nema zvaničan odgovor.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Tumačeći reči apostola Petra, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o poslušnosti i smirenomudriju kao temeljima života u kome nema ni nasilja ni podela.